U 16. vijeku je na Drini kod Višegrada izgrađena ćuprija. Most koji je preko Drine povezao dvije provincije Otomanskog carstva. Onu najdalju na zapadu, Bosnu, s ostatkom carstva. Most je zadužbina Mehmed-paše Sokolovića, a gradnja mosta povjerena je dvorskom arhitekti Mimar Sinanu.
Stari arhitekta, Mimar Sinan-aga, u osmoj deceniji života, dočeka svog uvaženog gosta, Mehmed-pašu Sokolovića, na vratima svog doma u Stambolu. Već je prošlo tri godine, a može biti i četiri kako Mehmed-paša postade veliki vezir i ovakva posjeta ukazivaše veliku čast starom Sinanu, jednom od najvećih arhitekata tog vremena. Sinan je imao veoma bistar i oštar pogled, i po izrazu lica, bez obzira na sijedu kosu i bradu, izgledao je mnogo mlađe. Skoro kao vršnjak svom gostu koji je bio dvadesetak godina mlađi. Nakon pozdrava, sjedoše njih dvojica u odaje kod arhitekte i započeše razgovor.
“I ti bi da gradiš tu ćupriju?” – zapita arhitekta, gladeći dugu bijelu bradu.
“Jakako, nego da gradim. Volio bih da nešto ostane iza mene, nešto po čemu će me ljudi, i ovi, ali i oni koji dođu nakon moje smrti, pamtiti” – odgovori Mehmed-paša.
“Dobro, kad je već tako kako kažeš, evo napravio sam neke skice, pa bi bilo dobro da pogledaš. Ovdje gdje sam naznačio na karti je nekako najpogodnije mjesto da se most pravi. Kao što si tražio, kod ovog mjesta, Višegrad bijaše. Pogledao sam skice svojih učenika s terena, oko mjesta s obje strane i čini mi se da je ovdje najbolje graditi, malo više uzvodno od nizine gdje se sada prelazi Drina.”
Mehmed-paša raširi kartu, pogleda označeno mjesto, malo se zamisli pa reče:
“Slažem se. Tu je pogodno graditi.”
Domaćin, zadovoljan što njegov gost, poznat po svom oštrom i samovoljnom karakteru, prihvati ideju o mjestu za izgradnju mosta bez protivljenja, baš onako objeručke, reče:
“De paša, da popijemo kafu. Evo imam i dobrog duvana pa zapali jednu, pa da pređemo na detalje.”
Vezir je uvažavao arhitektu jer je ovaj bio jedan od rijetkih ljudi, bliskih sultanu, a uz to je već dugo vremena bio na Porti. A sam vezir je bio čuven po cijelom carstvu, kao jedan od rijetkih koji je gušio bune i nemire tamo gdje ni oni okorjeli i najjači to nisu mogli. Svojim stasom i visinom je ulivao strahopoštovanje u svojoj okolini, a imati saveznika i prijatelja kao što je to bio stari Sinan je svakako bila i čast i privilegija. Prihvati cigaru, sjede za stol preko puta arhitekte i polako srknu kafu, ostavljajući vremena da mu u glavi nadođe prava misao o kojoj je htio zboriti sa svojim domaćinom.
“Pa majstore, kako si zamislio premostiti tu divlju Drinu?” – prekinu tišinu koja je vladala u majstorevim odajama.
“Veliki veziru, čuo sam da u blizini ovog mjesta gdje ćemo graditi most ima dobrog kamena, baš onakvog kakvog nam treba. Ovdje gdje ćemo graditi most rijeka je široka nešto manje od dvije stotine metara. Mislio sam, kao što sam ovdje na skicama pokazao, da napravimo otprilike devet stubova u rijeci i dva podzida na svakoj obali, pa da između stubova napravimo jedanaest lukova. Bit će kao da pravimo jedanaest manjih mostova. Doduše, stubovi neće biti mali, ali će se sve skupa s lukovima uklopiti u predio tako da će izgledati veličanstveno. Evo ovdje na ovoj skici se vidi pogled sa nizvodne strane” – i pruži crtež svom gostu.
Mehmed-paša uze crtež, raširi ga ispred sebe, nalakti se sa cigarom u lijevoj ruci i poče pažljivo analizirati majstorevu skicu njegove buduće zadužbine. Šutio je, laganim pokretima prinoseći cigaru ustima, pazeći da pepeo ne bi pao na taj prvi nacrt mosta koji će, eto biti nešto kao znak za buduće naraštaje da ga je Mehmed-paša podigao… Njegov domaćin je samouvjereno sjedio, čekajući reakciju svog uvaženog gosta.
“Znaš li ti majstore, kakav je taj narod kome gradimo ovaj most?” – napokon prozbori vezir, pa odmah nastavi.
“Mnogo su divlji. Nezahvalni. Evo danas ćemo im napraviti most, a oni će već koliko sutra pljuvati po nama, jedva čekajući da nam leđa ugledaju. Znam ja njih dobro jer i sam potičem iz tog kraja. Zapitam se ponekad koji me šejtan tjera da im pravim ovaj most, a onda me opet inat neki uhvati, pa kažem, evo vam, neka vas sjeća na dane kada je jedan od vas bio veliki vezir turskog carstva. A da ti kažem, nećemo mi dovijeka tamo ostati. Evo već smo skoro dva vijeka u toj Bosni, ali još ih nismo pokorili. Neki su i vjeru promijenili, ali ćud svoju nisu. Mnogo su drski, svojeglavi. Ne vole Turke, ne vole ništa strano. Samo se pretvaraju i tjeraju po svome. Čim pokažeš slabost, uzjašu, pa sve ono što je bilo zaborave, osile se preko noći i niko nije kao oni. Ta Bosna, to ti je čudna zemlja. A eto meni uvijek nekako draga iako sam za njih otpadnik, a znam i njihov jezik i kulturu. U lice mi se smješkaju, a misle se, neće ni tvoja Mehmed-paša dovijeka gorjeti. Njima je možda i dobro tako kako žive, ali nama koji dođemo da ih dovedemo u red, nama nije nimalo lako” – kao za sebe zboraše vezir.
Pa opet zapade u neke svoje misli, turobne i teške, kao što je bilo i podneblje iz kojeg je dolazio.
“Majstore, jesi li ti siguran da će ovaj most, ova moja zadužbina, potrajati? Nemoj da još za mog života, taj moj dar Drina odnese dolje niz vodu. Ne bi bilo veće sreće za moje dušmane u Bosni nego da most ode još za mog života. Klanjaju se oni sve do zemlje, govore, kako vi kažete veliki veziru, a jedva čekaju da se ono što sam namislio izjalovi pa da kažu, eto znali smo. Ne zna vezir ovu našu Bosnu, džaba mu i Stambol i škole i vezirstvo.”
“Dragi moj veziru, ovaj most ima da izdrži i ono što mi sada ne možemo ni zamisliti. Projektovao sam ga tako da kad dođe do velikog rata, kada u ono buduće vrijeme šejtan zaposjedne zemlju, sve vojske koje prođu preko njega neće mu moći nauditi. Ima on da stoji mnogo, mnogo godina. Zaboravit će naraštaji tamošnji i mene koji sam ga gradio, a i vas i vaše vezirstvo u Bosni. Ali će ga eto taj most upozoravati na ovo vrijeme u kojem mi ovako uz kafu i cigaru pravimo planove kako da ga gradimo” – odgovori sa nekim sebi svojstvenim entuzijazmom vezirov domaćin.
“Znači, i ti majstore misliš da će biti još ratova, kad nas više ne bude na tim prostorima?” – zapita vezir, na šta domaćin samo raširi ruke dajući do znanja svom gostu da se to podrazumijeva.
Vezir pogleda svog domaćina, baci pogled na onaj crtež pa reče:
“Pričao mi je jedan vidovnjak da ćemo ostati još nekoliko vjekova u Bosni, ali da ih nikada pokoriti nećemo. Čak ni naš jezik neće tamo ostati nakon naše vladavine. Oni će tjerati po svome, reče mi taj vidovnjak, koji reče da će poslije nas i Habzburško carstvo zavladati tim krajevima, pa Germani, ali doda da se kod tih Bosanaca ništa ne prima. Sve bude i prođe, ali oni ostaju svoji. Čudna neka sorta. I tako mi i dođe ideja da gradim ovu ćupriju. Kad je već tako kako vidovnjak kaže, pa neka, neka prkose, neka su neki od njih i uzeli našu vjeru, onako, a ne istinski, da nam se dodvore, neka misle da su najpametniji na dunjaluku, ali eto ta ćuprija će ostati pa će ih upozoravati ko ju je podigao” – dovrši Mehmed-paša svoju misao.
“Pravo zboriš, veziru. Čast mi je podijeliti svoj dar koji mi Bog dade pa da gradim na Drini ćupriju. Jeste da sam u godinama, ali svaka nova građevina je za mene izazov. A mostovi su nešto posebno, nešto što ne povezuje samo obale rijeke, već daju neraskidivu vezu među ljudima pod ovom nebeskom kapom što nam je Bog stvori. Svaka ćuprija je kao ruka pružena onoj drugoj strani, da se premoste naše barijere, da budemo jedni pred Bogom koji je gospodar ovog našeg svijeta, a i svih ostalih. Ponekad, u dugim šetnjama, dolje pored Bosfora, pomislim kako bi, kad bi Bog dao, najviše volio graditi i stvarati mostove između ljudi. Da nije mostova ko zna da li bi se i nas dvojica našli ovdje u Stambolu, uz kafu i duvan, ti iz daleke Bosne, a ja iz Anadolije.”
Na te Sinanove riječi veziru promaknuše slike iz mladosti, brdovite Bosne, crnogoričnih šuma i bistrih potoka, ljepote koju nikad više ne nađe po cijelom turskom carstvu. Zadrhta mu donja usna od neke neiskazane boli koja može biti da ga je pratila cijeli život pa mu dođe teško. Poželi u trenu da nikad Bosnu svoju ne ostavi, da u Stambol ne kroči nogom svojom, ali već je tome kasno, to i sam vezir zna. Zaboravi u trenu na narav svojih zemljaka, na sve što je bilo i poželi da je jedan od njih pa uzviknu:
“Majstore Sinane, ima da sagradimo tu ćupriju. Narodu se ionako nikad ne može udovoljiti. Ako je ovo dobro djelo što činimo neka tako i bude.”
I bi tako. Kažu, ćuprija je sagrađena 1577. godine.
