Tišina kida sve prisutne u prostoriji ovoj
A nikada više svijet ne može da bude isti
U susretu nekoj novoj praskavoj zori
I dalje glasovi se čuju negdje daleko
A samo pitanje vremena za ovog svijeta
Jeste gdje danas ćemo da živimo
A smisao života je da budemo srećni
Svaki dan razloga za to imamo
Jer ljubav će da gradi neki sretniji dom
I ljubav onda postaje više nego ikada jača
Jer sve što je lijepo kratko traje
Moramo da znamo da ljubav je jača od bilo čega
Da sve što gradimo je za privremenost
A ljubav neka gradi i dalje onaj dom
Gdje svako od nas će da bude ponosan na sebe
Prije nego li kasno bude za neka dešavanja
Gdje niko od nas neće moći da spasi samoga sebe
Od sopstvene propasti i pošasti crnine
Smisao života je voljeti danas samo sebe
Jer koga briga kakvo jutro nekome je započeto
Samo moramo da znamo da ljubav gradi dom
Iskrenošću i nekim dobrim svježim kofeinom
Koji naša čula će da jasno opije
I da na znanje svima da je lagana zora bila
Jer šta je danas ostalo od nas samih
Ako nema u nama ijedan gram ljubavi?
Dražesno doba došlo je da u susret novoj zori
Svađe budu i dalje opostojane do kraja dana
I kada pogledaš; dan ima dvadeset i četiri sata
A mi nesposobni da i dalje nađemo kompromise
Za naša brojna rješenja koja nas odvlače
U neku samu novu propast svijeta
U susretu nekoj novoj zori mi tražimo glas
Da ljubav razum krasi kao uvijek do sada
Samo neka svijet razumije neka naša djela
I sve će biti kao nekada prije
Jer ljubav je ipak možda pogrešna
U ovo doba kada niko od nas ne shvata
Da ljudi moraju da nauče komunicirati
I da svijet isključivo zavisi od nas samih
Jer kasno će biti kasnije za neka kajanja
Koja skupo koštaju kada večer dođe
Ljubav neka krasi iskrene i dobre ljude
A sve dolazi na svoje, prije ili kasnije!
