Ogrlica sjećanja

10. Parobrodom za Guinu

Kada je pala noć, Anibal i konj Zeus su se ukrcali u brod za Guine gdje će sutra ujutro nastaviti dalek put prema Panami, Anibal je znao koliko je njegov Zeus plašljiv, pa je ostao pokraj njega i na brodu, dobili su mjesto u potpalublju i dvije dekice… Pošto je bilo jako vruče, Anibal je sada skinuo gornji dio odjeće koju je nosio toga dana…Zeus je rzao pogledom na njegova izbičevana leđa, a Anibal je bio Zeusu okrenut leđima, ali kao da mu je čitao misli, te je Zeusu odgovorio(sa smiješkom): Ne brini se, Zeusu, to su stare rane, one me samo podsjećaju na moj raniji život… Zeus je sada legao, te ga je sada Anibal pokrio dekicom i izvadio je jabuke iz vrečice koju mu je jutros Ana prebacila preko Zeusa, sada je Zeusu spustio jednu jabuku ispred njega i rekao: Okrepi se, dečko moj, sutra nas čeka dug put kroz Venezuelu, pa onda preksutra Columbiju i naksutra smo u Panami… Anibal je sada legao glavom na mekana Zeusova leđa, te zagrizao svoju jabuku i udubio se u svoje misli, razmišljao je o tome kako će ponovo biti blizu rodnog mu grada, ali neće proći kroz njega… Onoga dana kada je iz njega otišao, zakleo se da to neće učiniti dok je živ, ali do Paname se nije moglo drugačje, nego preko Venezuele i Columbije.. Brod je vozio iz Trinidada je vozio samo u dva pravca, a to su bili pristanište u Guinu u Venezueli i pristaništu u Cancunu u Yucatanu gdje je često i boravio zbog poslova i zabava svojih prijatelja, ostao bih tek dan ili dva, otišao bih uvijek na maksimalno tjedan dana i vraćao se u svoje utočište, na svoje predivno imanje… S tim mislima i pojedenom jabukom Anibal je utonuo u san…

Na imanju San Paolo, djevojke su imale kasnu večeru u svojoj kući, Amalia je zapitala Anu: Ana, zašto si rekla da će gospodar izbivati tjednima?… Ana: Gospodar me je malo naučio zemljopis, pa mi je rekao da brod iz otoka Trinidada ide samo u dva smjera, a to su pristanište u Guinu u Venezueli i pristaništu u Cancunu u Yucatanu, a sve ostalo mora doći samo sa konjem… Amalia: Znači Panama je daleko odavde?…

Amalia je naravno dobro znala zemljopis i sve predmete koje je pohađala sa sestrom Lucijom, iako je djevojačka škola bila isto tako rigozna kao i dječaka, Amalia je ostala divlja, voljela je sanjariti, čitati i trčati u najgustoj travi njihovog imanja…. Iako su oni bili djeca grofice i grofa, nije bilo iznimke, Lucia i Amalia su išle sa običnim djevojčicama u školu, što je Luciju užasno smetalo, a Amaliju pak zabavljalo… U školi su se ponašale kako je učiteljica naredila, a poslije i profesori… U školi je bio red i displicina, a na imanju su Amalia i Lucia prvo napisali domaću zadaću, pa onda svaka na svoju stranu, Amalia u svoje utočiste pod najgušću travu i knjigom u ruci, katkada bi putovala u svijet mašte, nikad nije željela jednog dana postati groficom jer to bih značilo vječito zarobljena na imanju, htjela je vidjeti svijeta, otići u daleke zemlje, sve je to bila njena vizija života koju je u trenu rasplinio kada joj je njen stariji brat Paolo rekao da hoće postati liječnikom svih ljudi i da se hoće odreći svoje titule prijestolonasljednika što je značilo da će Amalia biti ta koja će jednog dana preuzeti titulu grofice od Paname… Amalia je voljela svoga starijeg brata kao i on nju, nije htjela da se odrekne svoga sna, te ga je potakla da to kaže ocu, iako će ona tada biti nesretna.. Kada je otac pristao na to da Paolo postane liječnik i s tim se odrekne titule budućeg grofa, u tom trenutku je Amaliji srušio cijeli njen svijet, jedino se nadala i čeznula za tim da će naći dobrog supruga i da će s njim vladati do kraja svoga života… Sa godinama se Amalija navikla na činjenicu da će jednog dana preuzeti roditeljsku titulu grofa i grofice, iako je bila duboko u duši nesretna, ali Lucia je s tom spoznajom nije mirila… Amalia je i dalje u najgustoj travi sanjarila o dalekim mjestima koje nikada neće posjetiti, kroz razne knjige je putovala čak i do Australije, to jest, tako je bilo do dan prije vjenčanja kada je bila sretna što se udaje za muškarca koji će ju moći pratiti na tom putu do budeće grofa i grofice i moći će s njim maštati o dalekim zemljama…

Ana: Možda nije tako daleko od Yucatana, a odavde sigurno jest… Amalia: Aha, gdje su nam muškarci?… Tea: Još rade na polju i oko konja, znaš njih.. Amalia: Da, Tea, znam… Ana: Amelia, tebe gospodar nije naučio zemljopis ili ti prije gospodari kod koji si bila?… Amalia: Bilo je nas puno kod moga prošlog gospodara, pa se nisu bavili previše robovima, naprotiv, odgovaralo je svima da imaju neuke robove, tako da nismo mogli ništa jer ako bi se pobunili, radio bih bič i dva dan bez hrane i vode… Amalia je to govorila sve iz udžebenika, ustvari nije imala pojma kako to izgleda u praksi jer njen roditelji nikada nisu bičevali robove i izgladnjivali ih… Loreen: A tebe, jesu li ikada bičevali i izgladnjivali?… Amalia: Ne, nikada mene nisu dirali, ja sam bila miljenica jedne starije gospođe koja je umrla, ta bi me gospođa branila da su išta pokušali, ali u drugima su ubijali boga, pa sam ih ja kada bi se uspjela približiti ranjeniku, vidala im rane, a ovaj gospodar još nikad me nije bičevao, a vas?… Sve su odmahivale glavom, te je Ana rekla: Nikada nije digao ruku na nas, a ni muškarce, on je nadasve dobar gospodar… Loreen: Amelia, ali… Ana ju je odmah ušutkala, te je rekla: Nemoj joj to govoriti, već će to primjetiti sama… Amalia je sada bila zbunjena… Sada su joj djevojke poželjele laku noć, te su se digle sa svojih stolica i otišle u svoje krevete osim Ane koja ju je pitala: Hoćeš li ostati dok ne dođu dečki?… Amalia je napola čula Anino pitanje, te joj je tako napola odgovorila: Sada ću i ja ići u krevet, umorna sam… Ana: Dobro, laku noć… Amalia: Laku noć, Ana… I Amalia je brzo otišla na spavanje…

Na imanju San Carlos u to doba:

Paolo se napokon probudio iz cijelodnevnog sna i pošto su svi bili legli, ostao je u krevetu i prisjetio se svoga školovanja…

Od razliku od Amalije i Lucije, Paolo je bio discipliniran i kod kuće, a ne samo u školi, išao je u školu gdje su bili sami dječaci raznih staleža, Paola je to isto zabavljao kao i Amaliju u školi u djevojačkoj školi… Tu je upoznao siromašne dječaka i njihovu obitelji, dječake koja su umirala od obične gripe, Paolo bi čak podijelio svoj obrok sa dječima koji nisu imala što za jesti, dijelio je i novce koje je dobio od majke i oca za užinu u školi… Ali upoznao je bogataše pune sebe koji nisu znali kako staju od oholosti i škrtosti… Kada je završio sa odličnim uspjehom u osnovnoj školi, Octavio ga je upisao u srednju školu za plemiće, no on i Amalia su imali tajnu…

Naime, Paolo se upisao i u medicinsku srednje školu u selu jer ga je taj posao vukao cijeli njegov život, te je išao u dvije srednje škole sve četiri godine…

Pred kraj srednje škole za plemiće, rečeno mu je da mora samo obavljati dužnost svog oca što on više nije želio, jer je upoznao drugi svijet i sebe samog kroz medicinu koju je obožavao…

A kada je nakon srednje škole dobio poziv za vojsku, odlučio je iskoristiti poziv da sve prizna ocu i da ga on odriješi dužnosti prijestolonasljednika grofovske titule i prihvati njegovu želju da postane gradski i seoski liječnik po povratku iz vojske… Tako je i bilo, otac je prihvatio njegovu želju i Paolo je otišao u vojsku…

Vojska je trajala godina dana, samo jednom su išli na bojišnicu, a tamo je onda vidio smrti školski prijatelja koji su bili oholi prema siromasima u školi, mnogi su ostali i bez noge i ruke, a on i još nekoliko prijatelja su ostali netaknuti i vratili se u kasarnu u jednom komadu, a tako i kući… Onda se posvetio medicinskom fakultetu, a odmah je počeo raditi i usput je i studirao…

A sada je Meksiko najavljivao rat sa Španjolskom, rat koji će donijeti neovisnost cijelog Meksika, ta je vijest stizala svaki dan i do Paname na radiju ili u novinama, a Paolo je trebao odlučiti hoće li biti u ratu sa oružjem ili samo kao medicinsko osoblje ili neće ni ići u rat jer kao neki bivši prijestolonasljednik grofa nije imao obavezu da ide u rat, ako do njega uopće i dođe, a i Martin je razmišljao o ratu, više nije imao što izgubiti, ako do rata dođe, on će uzeti oružje i ići će u rat, ako mu je sudbina namijenila da pogine za svoju domovinu i da se probudi kraj voljene Amalije negdje na nebesima, ovaj život bez nje je bio pravo mučenje…

S tim sjećanima je Paolo ponovo utonuo u dubok san…