Ogrlica sjećanja

1. Konačni otvoreni razgovor Anibala i ropkinje Amelije

20 godina prije:

Godinu dana kasnije:

U Trinidadu, početkom lipnja 1810. godine, na imanju San Paolo je živio gospodar Anibal Piñada bio nadasve dobar gospodar i imao je dobrog srce, no nosio je u sebi tajnu, tajnu svoje prošlosti od svih i svakoga…

Sada dok je sjedio na svojoj stolici te proljetne večeri i promatrao sve uvažene goste koje je pozvao na svoju zabavu koju je priređivao gotovo svakog mjeseca, zabava na kojoj se pio šampanjac u potocima, jeo se najfiniji kavijar i najfinija lovina netom ulovljena, a glazba je dosezala čak do kuća za poslugu…

Anibal je bio visok, zgodan realtivno mladi gospodar, crne kratke kose, bio je uvijek odjeven u najsvečanija odjela i obučen u najbolje cipele koje su u to doba postajale…

No prije godinu dana je kupio jednu nadasve čudnu ropkinju za jeftine novce, bila mu je tajanstvena otkad ju je kupio, imala je uvijek tužan pogled, ta Amelia, kako mu je rekla da se tada zove, nije se žalila na ništa, vjerno mu je služila od jutra do mraka bez predaha, no imala je lijepo lice kao da nikad nije bila rob…

Onoga dana kada ju je kupio nosila je robovsku odjeću na glavnom Trgu u luci San Diego na otoku Trinidadu, kada ju je došao red na nju, znao je da će sve novce ovog svijeta samo da je kupi jer joj je vidio u očima da ima neku tajnu, ali do dan danas ju nije uspio otkriti…

Sada se Anibal digao sa svoje stolice na kojoj je cijelo vrijeme sjedio sa čašom šampanjca u ruci, došao je do svoje dugogodišnje vjerne služavke Ane koja je bila na zabavi služeći njega i njegove prijatelje i pitao je: Ana, gdje je Amelia?…

Ana mu se naklonila i rekla: Gospodaru, Amelia je u svojoj sobi kao i svaku Vašu zabavu… Anibal: Hvala ti, Ana, možeš nastaviti svojim poslom… Ana se povukla na svoje mjesto, gledajući Anibala kako odlazi kroz vrata kuće…

Ana i ostale cure koje su služile visoko uvaženu gospodu na zabave bile su sretne što su tamo, no poštivale su Amelijinu odluku da se povuče u svoju sobu tijekom Anibalovih zabava, mada nisu shvaćale zašto, no prihvaćale su to, a i Anibal je isto bio svjestan da je nikada neće vidjeti na svojoj zabavi jer se uporno skrivala u svojoj sobi tijekom tih njegovih zabava, no ni on nije znao razlog zašto je to bilo tako…

U lipnju te godine je bilo toga dana dosta prohladno, pa je Anibal u svojoj svečanoj odjeći samo pretrčao do kućica za poslugu, a kada je došao do Amelijine sobe, bila mu je okrenuta leđima, samo je vidio kako stoji i nešto drži u rukama, gledala je tužno u to, Anibal nije mogao vidjeti što je to, no neko ju je vrijeme promatrao naslonjen na štok, šuteći i gledajući je kako u to gleda poput nekakvog dijamanta…

Amelia koja je zapravo bila Amalia Martinez, jedna od troje grofovske djece iz Paname, doživjela je veliku tragediju i to što je držala u ruci bila je njena biserna ogrlica… U ovih godinu dana sa Anibalom nije puno govorila, ustvari nije uopće govorila o svom životu, bila je još omamljena dok ju je Anibal kupio, nije znala gdje idu, ni što će joj raditi, ni što ona treba raditi, samo je znala da želi zaboraviti tu veliku tragediju, pa mu je samo rekla da se zove Amelia kada ju je vodio kući s sobom…

No netom prije nego što će je Anibal kupiti, otvorila je svoju jako stisnutu desnu šaku i našla u njoj jedini ostatak svoje prošlosti – svoju bisernu ogrlicu za koju ni sama nije znala otkuda se tamo stvorila…

Odlučila ju je zadržati ogrlicu kao jedinu uspomenu što nikad neće, niti može vratiti, a čim je došla u novi dom, bisernu ogrlicu je stavila u smotuljak i pažljivo ju je odložila u noćni ormarić koji joj je Anibal namjenio i pokazao kao i njen krevet u kojem joj je bilo udobno spavati, a ogrlicu je katkad uzimala iz noćnog ormarića kada je bila sasvim sama u svojoj sobi, no ništa nije nikome rekla…

Amelia je bila lijepa i mlada djevojka, dugačke crne kose, čula je da Anibal vodi ljubav sa svojim robinjama i da je prenježan prema njima, no nju nije za sad dirao i zbog toga mu je bila jako zahvalna…

Sada joj se Anibal polako približivao, te joj se obratio: Amelia… Amelia je imala tužno lice i tužan pogled spušten u ogrlicu, te rekla: Da, gospodaru moj?…

Anibal joj je prišao, stavio ruku na lijevo rame i rekao(sa visoka): Što je to?… Amelia: Moja biserna ogrlica, no nemojte mi je oduzeti, to mi je jedina uspomena na moj život prije ovoga… Amelia je sada shvatila što mu je rekla, no bilo je prekasno da to povuče…

Anibal joj je digao glavu, te rekao(sa visoka): Na tvoj plemićki život, Amelia?… Amelia: Ne mogu vam to reći, gospodaru… Anibal je spustio ton svoga glasa, te joj nježnije kaže: Molim te, reci mi, neću ti ništa učiniti, vidim da ovo lice donedavno nije bilo rob, što je bilo?…

Amelia je zaplakala, te mu rekla: Da, gospodaru moj, ja sam bila plemkinja, no sada sam Vaš rob… Anibal: Kako se zoveš i što se dogodilo?… Amelia(kroz suze): Ja sam bila grofica Amalia Martinez, dogodila se tragedija, bar sam to zadnje vidjela kada su me odvodili daleko od toga, ne znam jesu li moji živi, ne znam je li itko živ, prošlo je puno vremena, tragedija se dogodila na moj najlijepši dan mog života, bar to trebao biti…

I tako je Amelia počela pričati svoju priču..