8. Doručak s curama u kuhinji
Istog toga jutra, u Trinidadu na imanju San Paolu:
Amalia je nakon sna o Martinu, ustala je s prvim zrakama sunca, te se presvukla u čistu odjeću koju je sama prala na ruke u potoku koji je bio malo dalje od imanja, zavoljela je sve kućanske poslove, od pranja podova do kuhanja različitih jela… Nisu joj ni najmanje nedostajale njene krinoline, sluškinjska odjeća joj se sviđala, bila je jednostavna, lako se odjevala i svlačila i nije morala satima birati boju jer su sve bile ili sive ili crne, bila je pokoja bijela, ali bi se brzo uprljalo, pa ona i druge sluškinje bi se radije odlučile za sivu i crnu boju svoje odore… Danas je Amalia odjenula sivu odoru i pošla prema kuhinji na doručak gdje su već bile druge djevojke i doručkovale su za stolom… Na stolu je bilo namaz od avokada i kruh, te je sada Amalia pozdravila svih pet cura i rekla: Dobro jutro, cure… Amalia se sada bojala da im je Anibal rekao tko je zapravo ona i što je bila, pa je zadržala dah, dok nije čula poznate joj riječi djevojaka koje su svako jutro izgovorile: Dobro jutro, Amelia… Amalia je sada normalno prodisala, te dok je sjedala na svoju stolicu, pitala ih je: Pa kako je bilo na zabavi, cure?… Tea: Volim služiti na zabavama, sve je tako elegantno, osjećam se kao da sam i sama gazdarica imanja… Loreen: Obožavam kada gospodar otmjeno razgovara sa svojim gostima, samo biti te zabave svakog mjeseca je za mene doživljaj… Magdalena: Obožavam kako gospodar onako otmjeno pleše sa damama tih zabava koje su uređene od glave do pete… Najnovija i najmlađa među njima je bila Carla koja je jučer prisustvovala služenju na zabavi, bila je sva uzbuđena zbog toga, te je rekla: Bilo je predivno, nisam mogla doći k sebi od divote… Carla je došla prije mjesec dana, Anibal ju je kupio na rasprodaji robova u Yucatanu u kojem je bio na poslovnom sastanku i nije ga bilo nekoliko dana, Carla je imala tek 18 godina i bila je rob od najranijeg djetinstvana, ali ovakvoj svečanosti kakve je Anibal priređivao, nikada nije prisustvovala… Ana koja je bila tu već godinama, rekla je: Da mi je biti na jedan sat tamo kao dama koja će plesati s njima, jesti iz otmjenih tanjura, piti najfinije vino… Ana je to svaki put govorila jutro poslije zabave, te cure su zapravo željele što je Amalia cijelo vrijeme svoga života imala, ni ne znaju koliko im je sada zavidjela na njihovoj mašti koliko zabavu idealiziraju, ali iza toga je stajalo gomila posla poput putovanja, dogovorenih brakova, učenja, kupovine zdravih robova, svega osim mirnog, jednostavnog i lagodnog života o kojem je Amalia maštala cijeli svoj život i sada ga je dobila taj život o kojem je cijeli život maštala unatoč velikoj tragediji koju je morala doživjeti… Srećom Amalijini roditelji su bili razumni ljudi, pa su objema kćerima dopustili da one same izaberu odabranika svoga srca i životnog suputnika… Ana: Amelia, zašto ti nikada nisi prisustvovala služenju na nijednoj od Anibalovih zabava?… Amalia se potajno bojala da je netko ne prepozna na zabavi jer su njeni roditelji pozivali plemstvo i iz drugih država, ne bi se čudila da je to i Anibal činio, zato bi se ona uvijek kada bih bile zabave povlačila u svoju sobu, vadila svoju ogrlicu i sjećala se svojih roditelja, brata i sestre i svog voljenog Martina… To joj je jedino i preostalo, samo sjećanja… Amalia je sada morala nešto odgovoriti i zato je sada lagala: Ja sam godinama služila u jednoj obitelji gdje su se zabave priređivale na dnevnoj bazi, pa kada je jedna starica umrla koja me je obožavala kao i ja nju, mene su prodali u bijelo roblje i evo me kod vas, pa eto zato su mi dosadile zabave i ne želim se više pojavljivati na njima… Ana: Gospodar je pitao za tebe na zabavi, ja sam rekla da si otišla u svojoj sobi kao i uvijek, je li te našao budnu?… Amalia: Vjerovatno sam već zaspala, pa nisam ga čula kada je došao k meni, ali budem ga sada pitala što me trebao… Amalia je napokon počela jesti svoj doručak… Uz doručak je bio obavezna kava svakoj curi koju je redovito kuhala Ana za sve djevojke i muškarce koji su bili zaposleni na imanju San Paolo… Amalia: A gdje su nam muškarci?… Ana: Znaš njih, spavaju do 6, a mi se budimo u 5… Amalia se nasmijala, a onda se udobila u svoje misli, sjetila se dana kada je svojoj vjernoj sluškinji Lupiti rekla da je zaljubljena u Martina…
Dvije godine i pet mjeseci prije:
Amalia je hopsala i bila je tako sretna, a Lupita koja je hodala iza nje i držala suncobran, rekla: Gospođice, zašto ste tako sretni?… Amalia: Lupita, zaljubljena sam u nekoga… Lupita: Gospođice, u koga ste se zaljubili?… Amalia: U mladog gospodina Luqua… Lupita: Kako lijepo… Amalia: Ali to je tajna… Lupita: Reći ćete grofu, nadam se?… Amalia: Lupita, ne kanim se odmah ženiti za njega, tek se viđamo mjesec dana, naravno da ću reći ocu kada bude to to, kada budem znala da je to to, kada budem znala da je on moj životni suputnik sa kojim ću ostariti… Lupita: A kada ćete to znati?… Amalia joj se okrenula i pokazala na svoje srce, te joj rekla: Srce će mi reći, srce, samo srce… Srce koje je bilo ludo udaralo toga dana, ali to je nastavilo biti i narednih dana…
Amalia je završavala svoj doručak i rekla(u sebi): Gdje si sada moja Lupita?… Amalia je sada ispila kavu do kraja, digla se sa stolice i pitala: Cure moje, mogu li se ja prva istuširati?, brzo ću… Tea: Naravno, Amelia, samo ti idi.. Amalia je ušla u kupaonicu, skinula se i ušla pod jednu komoru sa crijevodom i pustila je vodu, dok se tuširila, ponovo su joj misli vratile na imanje San Carlos, ali ovaj put u svoje djetinstvo…
20 godina prije:
Amalia je uvijek čitala svoju najdražu autoricu Jane Austen u gustoj travi, uvijek bi izlazila sva blatnjava iz guste trave, Lucia bi joj se smijala i zvala ju „zelena“ ili „travnata“ što nju nije bilo briga, ona je voljela čitati u visokoj travi u svojoj najdražoj bijeloj krinolini koja bi nakon sate i sate provedenih u travi sa knjigom u ruci poprimila maslinasto zelenu boju, kada bi se ona i Paolo igrali skrivača, ona bi se sakrila u najgušću travu i ne bi je Paolo mogao naći…
Sada su se Amaliji suze miješale sa vodom iz crijeva kojom se tuširala, ponovo si je postavljala ista pitanja kao sinoć.. Amalia(u sebi): Želim li se vratiti u stari život, trebam li se suočiti sa grobovima svojih voljenih, čeka li itko na nju?… Na kraju krajeva vidjela je smrt prije negoli su je onesvijestili i doveli na rasprodaju robova… Dok je izlazila iz komore, odluka je pala…
