10. SLOMLJENO SRCE
ANNA
Četvrtak ujutro. Dva dana do Božića i do subotnjeg božićnog bala. Kuhinja već miriše po svježe skuhanoj kavi. Iako je Amanda poput Ukletog Holandeza, kada se primi nekog posla, nenadmašiva je.
„Izvoli kavu”, Amanda mi pruža šalicu.
„Hvala, dobro jutro i tebi. Jesi li uopće spavala?” upitam ju.
„Uspjela sam nekoliko sati u komadu. Sve je spremno. Sada se samo moramo dovesti u red. U 10 sati imamo presicu u hotelu Orion. Iskreno, nisam očekivala ovakav odaziv. Jučer mi je telefon gorio”, reče, srčući svoju kavu.
„Kakav je raspored za danas?”
„U 14 sati imamo dogovoren ručak s važnijim sponzorima i donatorima koji su već spremni dati lovu. Nakon toga, oko 17 sati kreće onaj dosadan Ivanom dio u prezentacijskoj sali hotela.”
„Hahaha”, glasno se nasmijem. „Misliš na prezentaciju projekta?” pogledam ju zabavljeno.
„Da, to. Svejedno. Onda kreće večera i izvlačenje parova za sutrašnje borbe. Petak će biti top, samo borbe, i na kraju, u subotu navečer imamo bal. Tko preživi, pričat će!” ispije zadnji gutljaj.
„Kada dolazi Kevin?” upitam je ozbiljno.
„Ne znam točno, nismo se čuli. Znaš kako se moraš ponašati?” pogleda me ozbiljno.
„Znam, da, objasnila si mi. Samo… jedno je teorija, a drugo praksa.” U mislima mi je Gabriel. Nismo se vidjeli gotovo mjesec dana i strašno mi nedostaje.
„Bila sam slobodna pa sam ti složila stajling za danas. Molim unaprijed”, nasmiješi mi se Amanda.
Pojavljujem se na konferenciji za novinare u crnoj haljini jednostavnog kroja od Victorije Beckham i crnim salonkama. Amanda blista u ružičastoj Tom Ford haljini koja otkriva jedno rame, uz zlatne salonke. Opet je dala maksimum od sebe tako da izgledamo besprijekorno. Ulazimo u dvoranu i stanemo sa strane, uza zid, gdje možemo nesmetano pratiti cijelu press konferenciju. Napeta sam. Prstima gnječim materijal haljine jer nisam spremna da ga vidim, koliko god čeznula za tim. Naša međusobna komunikacija se u ovih mjesec dana odvija isključivo preko Luke, a sada će biti tu.
Osjeća se tenzija u zraku, a žamor međusobnih razgovora govori koliko je ovo sve bitno. Dolina Vukova je dugo „zatvorena” pa nije čudno što je odaziv toliko velik. Svih zanima sve. Gledam u lica novinara oko sebe. Sva sjedeća mjesta su zauzeta. Izgledaju zaintrigirano i oboružani pitanjima.
Ulazi Gabriel i u trenutku zavlada muk. Njegova pojava je uvijek zastrašujuća. Sama njegova prisutnost je toliko dominantna da su sva lica okrenuta prema njemu i zure isključivo u njega. Pobjegne mi smiješak. Eh, da djeco .To je Alfa, pomislim u sebi. Obučen je u prekrasno crno odijelo koje je vjerojatno skrojeno za njega. Lice mu je ozbiljno, maska bez emocija. Izgleda moćno. Pored njega stoji dugonoga plavuša u crvenom. Prati ih Luka, u sivom odijelu, također ozbiljnog izraza lica. Njegove oči odmah pronalaze moje, samo na trenutak, pa skreće pogled. Osjetim čvor u želucu. Nešto nije u redu. Panično pogledam Amandu. Sjedaju za stol koji je postavljen na podiju. Gabriel započinje.
„Poštovanje. Ja sam Gabriel Mactire, Alfa čopora Mactire i svih žitelja u Dolini Vukova. S moje desne strane je moj Beta, Luka Bathar, a s lijeve, moja djevojka Zara Brandiss.”
Na njegove riječi mi se zamanta i skoro mi pozli. Čvršće se naslonim na zid, jer osjećam nagli val slabosti. Djevojka? U očima osjetim suze, ali ih suzdržim. Amanda me čvrsto ulovi za ruku u znak potpore i stisne. Novinari nasrću pitanjima, ali ja ne čujem ništa. Zvoni mi u ušima. U šoku sam. Pogledam u Amandu i jedna suza mi klizne niz obraz. Nisam ju mogla suzdržati, a ona mi se ohrabrujuće osmjehne.
„Moram na zrak”, šapnem.
Potvrdno mi kimne glavom.
„Ne, ostani. Potrebna si ovdje. Idem sama.”
„Jesi li sigurna?” ne pušta moju ruku.
„Vidimo se kasnije na ručku.”
Diskretno izlazim iz sale u prostrani hodnik hotela. Duboko udahnem i pokušavam smiriti svoje osjećaje. Zbunjena sam, ljuta, tužna… izdana! Imam osjećaj da će mi srce eksplodirati u grudima. Čujem njegovo ubrzano kucanje, osjećam kako mi cijelo tijelo bridi od živaca i ljutnje. Ne znam što ću, pa krenem prema baru. Treba mi piće!
„Dupli Jack, molim!” sjednem za šank.
Nesvjesno vrtim kristalnu čašu u ruci. Gledam u prazno, grizući donju usnu. Osjećam se poput računalnog programa zapletenog u petlju dok u glavi premotavam scene. Sve sam krivo shvatila, sve je krivo, ponavljam u sebi, suzdržavajući suze. Imam potrebu ponovno pobjeći.
„Tako prekrasna žena rijetko se viđa, naročito sama”, čujem dubok glas iza sebe. „Bit ću slobodan i pridružiti se.”
Polako okrenem glavu, dovoljno da vidim muškarca koji sjeda pored nje. Užasno je zgodan, u kasnim 30-im godinama. Njegova pojava vrišti na bogatstvo, u fino skrojenom odijelu i sa skupocjenim satom na ruci. Kosa mu je crna i gusta, pažljivo začešljana unatrag. Primjećujem duge crne trepavice, ispod kojih iskre tamne oči prožete zlaćanim nitima. Vidjela sam i prije takve oči pa znam da nisu ljudske.
„Marcus Afanas”, pruži mu ruku u znak rukovanja. Njegov smiješak je arogantan, ali šarmantan.
„Anna Crimson”, prihvaćam.
„Anna”, započinje Marcus. „Čemu Jack ovako rano? Reci mi njegovo ime i pobrinut ću se da nikad više ne vidi svjetlo dana”, nastavlja šarmantno.
„Zašto misliš da je muškarac u pitanju?”
Zagrcne se od smijeha. „Ili to ili si alkoholičarka.”
„Alkoholičarka”, nasmijem se glasno i popijem gutljaj. „Znaš li da su izvorne Playboyeve zečice morale poznavati 143 brenda alkoholnih pića i znati napraviti 20 različitih koktela? Ili, da se u streličarstvu alkohol smatra dopingom jer se strijelac s pomoću toga opušta i usporava kucanje srca što mu daje prednost. Naposljetku, Nikola Tesla pio je viski svaki dan jer je mislio da će zbog toga doživjeti barem 150 godina.”
Marcus me gleda kao da je impresioniran. „Ti si jedno fascinantno biće, Anna Crimson.”
„Da, to mi svi kažu”, odgovaram cinično.
U tom se trenutku čujem žamor. Konferencija je završila i novinari izlaze iz sale. Grupa ljudi približavala se šanku. Odmah uočim Amandu, pa joj mahnem. Ona napravi grimasu kada primijeti moje društvo za šankom. Uopće nije suptilna.
„Je l’ sve u redu, Anna?”
„Naravno”, uspravim se. „Amanda, ovo je moj novi prijatelj Marcus Afanas. Marcus, ovo je moja najbolja prijateljica i menadžerica ovog prekrasnog eventa, Amanda Sasso.”
„Amanda”, izgovara njeno ime senzualno i pruža joj ruku. „Mi smo već razgovarali.”
„Jesmo, gospodine Afanas”, pruža i ona njemu.
„Marcus”, ispravlja ju.
„Marcus”, vraća mu osmjehom. „Bojim se da ću Vam morati ukrasti Annu jer se moramo pripremiti za predstojeći poslovni ručak. Vi ćete biti prisutni, ako se ne varam?”
„Ako će Anna biti prisutna, dolazim i ja”, nasmiješi se zavodljivo.
Odjednom, iza naših leđa, začuje se glasno režanje. Podignem pogled i ugledam Gabriela. Ljut je, za promjenu.
„Gabriel Mactire, dugo se nismo vidjeli”, izgovara hladno Marcus i gleda ga intenzivno u oči.
Gledam čas u jednog pa u drugog. Osjeća se neugodna tenzija u zraku. Na trenutak mi se čini kao da imaju natjecanje u zurenju – odvija se tiha borba dominacije.
„Drago mi je da sam došao jer inače ne bih imao priliku upoznati ove prekrasne dame, Gabriel. Cijeli event je upravo dobio smisao i odjednom mi se čini puno zanimljivijim”, izgovara nonšalantno.
Gabriel ga i dalje gleda intenzivno u oči, bez riječi. Vidim kako mu mišić titra na čeljusti i skoro mi pobjegne smijeh. Vidno je napet, a Marcus ga provocira. Zanimljivo. Sve mi se više sviđa.
Odjednom Marcus preusmjerava pažnju na mene. Gledam ga u oči i uzvraćam zavodljivo. Osjećam Gabriela kako me bode pogledom, ali i dalje glumim. Neka osjeti okus svojeg vlastitog otrova.
„Radujem se što ćemo se vidjeti kasnije”, šarmantno mi se smiješi Marcus i nježno lovi moj dlan, a zatim ga poljubi, ne mičući pogled s mene. „Djevojke, bilo mi je zadovoljstvo, ali morat ćete me ispričati”, lijeno ustaje, a zatim odlazi.
„Kloni ga se!” čujem naredbu. Polako vraćam pažnju na Gabriela, iako je nikada nisam ni makla.
„Mislim da neću”, izgovaram mirno.
„Ovo nije bila molba”, izgovara još oštrije.
„Ili?”
Radi korak prema meni, ali ga zaustavljam pokretom ruke. Lagano ustajem sa stolice.
„Izdao sam ti naredbu!”
„Sreća što me uopće nije briga”, odvraćam hladno. „Vidi!” dramatično skviknem i pogledam u daljinu. „Izgleda da te djevojka traži. Idemo, Amanda, imamo posla”, okrenem se na potpeticama, ali me ulovi za lakat i stisne jače uz sebe.
„Nikad ne okrećeš leđa predatoru”, grmi.
Nasmijem se, ali moje se oči ne smiju. „Zašto, što mi kaniš učiniti? Kazniti, prisiliti….povrijediti?” upitno podignem obrvu. Gledam ga pogledom punim razočaranja. „Pusti mi ruku!” izgovaram hladno. U tom trenutku primjećujem promjenu u njegovom pogledu, kao da je nešto napuklo unutar njega.
„Ne razumiješ, ti nisi za mene”, izgovara kroz šapat, tako da ga samo ja čujem.
„Oh, itekako razumijem”, odgovaram ozbiljnim tonom. „Slažem se s tobom, u potpunosti. Nisam za tebe jer sam jednostavno predobra za tebe, zato ti i jesi s nekim poput sebe”, otrgnem se iz njegovog stiska i odem. Čujem odjek svojih potpetica na mramoru, boli me srce, ali se ne osvrćem. Imam apsolutno pravo – ne zaslužuje me.
GABRIEL
Gledam za njom, kako se polako udaljava, sve dok njena silueta ne nestane kroz izlaz hotela. Gubim ju, ili sam ju već izgubio. To sam htio, zar ne? Vidjeti Marcusa pored nje skoro je slomilo ono malo kontrole što imam kada je ona u pitanju. Moj vuk je blizu površine i Marcus je to osjetio, zato se i maknuo. Da nije, došlo bi do okršaja. Suzdržavam se. Želim potrčati za njom, zaustaviti je, reći koliko sam glup i koliko je zapravo želim, ali ona je u pravu – ne zaslužujem je. Nisam dobar mužjak, ali ona ne shvaća čime se svakodnevno borim. Glava mi je stalno u torbi i svaki dan je opasnost. Kad bi svi oni koji mi prijete, oni što žele preuzeti Dolinu Vukova, saznali da je ona moja jedina slabost, jedina koja mi znači, bila bi u opasnosti jednako kao i ja, a to ne mogu dopustiti.
„Jesi li siguran?” čujem Luku iza sebe. Kimnem i teško progutam slinu.
„Ona je tvoja srodna duša, Gabriel, stvorena samo za tebe, kao što si ti za nju. Ne postoji niti jedna druga, niti će ikada postojati, a razdvojeni, bit ćete mizerni.”
Slušam svog najboljeg prijatelja i znam da govori istinu, osjećam to u srcu. Svjestan sam onoga što gubim i čega se odričem. To se dogodi jednom u životu i umjesto da budem zahvalan, ja to odbacujem. Ali moram, jer alternativu ne bih mogao podnijeti.
Pogledam u pod. „Tako je najbolje,” procijedim kroz zube, jer ju volim.
ANNA
Ljutito uđem u kuću, bijesno skidajući haljinu preko ramena, a da nisam ni otkopčala patentni zatvarač na leđima. Gušim se, treba mi zraka!
„Anna”, zavapi Amanda.
„Sve je u redu, Amanda, baš je sve u najdivnijem redu. Idem pod tuš, ako ikada uspijem skinuti ovu vražju haljinu”, trgam ju ljutito.
„Anna, nemoj”, približi mi se i zagrli me.
Spuštam glavu na njeno rame i konačno zaplačem. Puštam sve iz sebe. Obećala sam sebi da nikada više neću plakati. Prisjećam se one mračne noći kada su me roditelji strpali u auto. Prisjećam se nesreće i krvi na asfaltu. Vidim sebe kao dijete, kako vrištim usred noći, prazneći srce od svake suze. Tada sam obećala sebi da više nikada neću plakati. Nisam plakala kada su me ostavili na vratima doma za nezbrinutu djecu. Nisam plakala kada nisam imala novac za školovanje i kada sam se jedva mogla uzdržavati. Nisam plakala ni kada sam saznala da me Kevin vara na sve strane. Ali sada – sada plačem. Emocije vrište iz mene i znam zašto plačem. Plačem, jer mi je srce po drugi put u životu slomljeno i boli me snažno.
„Sve će biti u redu”, tješi me topli Amandin glas. „Sve će biti u redu, Anna, obećavam.”
Polako se smirujem. Toplina njenog zagrljaja me umiruje. „Jesi li znala da krokodilske suze doista postoje. Krokodili doista plaču, ali ne zato što su tužni. Iako se stvarni razlog krokodilskih suza još uvijek ne zna, zna se da to nije tuga. Prema riječima znanstvenika, krokodili plaču cijelo vrijeme radi podmazivanja očiju, što je još važnije za njih jer imaju treći kapak”, podignem glavu prema Amandi i osmjehnem joj se.
Amanda se nasmije suznih očiju. „Neka ide u klinac!”
„Hvala ti, Amanda”, zagrlim ju još snažnije.
„Kvragu, ženo, sad i mene tjeraš na plač.”
„Ne bi bilo zgodno da ti pokvarim šminku.”
„Ne brini, s ovom fasadom mogu ići i roniti.”
Nasmijem se.
„Sada je dosta”, progovara ozbiljnim tonom i stavlja ruke na bokove. „Je li ti bolje?”
„Je”. I, zaista jest. Očito mi je bilo potrebno izbaciti to iz sebe.
„Mi smo uspješne, pametne i zgodne ženske i nama ovo ne nije potrebno. Slažeš li se?”
„Apsolutno!”
„Onda krenimo. Idemo se srediti jer imamo posao za obaviti.”
Ulazimo u restoran. U daljini vidim stol za kojim sjedi delegacija muškaraca i mužjaka s Gabrielom na čelu stola i Lukom s njegove desne strane.
„Kasnimo”, kažem Amandi.
„Šećer uvijek dolazi na kraju”, zavodljivo se osmjehne. „Nasmij se, Anna!”
Poslušaj ju. Moram ostati profesionalna. Nabacim lažan smiješak i zakoračim prema stolu.
„Moje dame”, Marcus džentlmenski ustaje. „Bio sam slobodan pa sam vam ostavio dva mjesta”, smije se šarmantno.
„Hvala Vam na ljubaznosti”, nasmiješim mu se.
„Anna, zar nismo na ti?” izvlači mi stolicu pored sebe.
„Hvala ti”, ponavljam. Ne gledam u Gabriela, jer ne želim. Ne znam koju igru igra Marcus, ali sudjelujem, jer zločesto uživam u njoj. Amanda sjeda pored mene.
Razgovor započinje u poslovnom tonu. Načelno se ispipava teren te se razgovara o okvirima ugovora o dodjeli donacija te pravima i obvezama davatelja prema korisniku. Marcus ne skida pogled s mog profila. Osjećam ga, ali se pravim da ga ne primjećujem. Povremeno pogledam u Gabriela koji nonšalantno sjedi u stolici, naslonjen na svojoj desnoj ruci. Izgleda poput mračnog kralja na svom tronu i ne skida pogled s mene.
„Nudim puni iznos”, izgovara glasno Marcus, prekidajući razgovor svih sugovornika.
„Molim?” okrećem glavu prema njemu.
„Nudim puni iznos za izgradnju dvorane”, ponavlja nježnije i ne skida oči s mojih.
„U zamjenu za što?” upitam ga.
„Želim da budeš moja pratnja na božićnom balu”, izgovara mirno.
„Ona nije na prodaju”, Gabriel zagrmi preko stola i snažno udari šakom o njegovu površinu.
Marcus se polako okrene prema njemu. Gleda ga nonšalantno, bez straha. „Naravno da nije. Ovdje smo se skupili kao dobrotvori za jednu hvalevrijednu akciju, čiji je pokretač bila gospođica Crimson, ako se ne varam. Spreman sam donirati iznos koji vam je potreban u zamjenu za večeru, ako se gospođica Crimson slaže, naravno.”
Taman kada je Gabriel otvorio usta, uletim mu u riječ.
„Pristajem, gospodine Afanas! Bit će mi čast i zadovoljstvo.”
Gabriel ne govori više ništa, ali me gleda toliko bijesno da me bode pogledom.
„Zašto to radiš?” šapnem Marcusu na uho.
„Zato što me zabavlja njegova reakcija i zato što mogu”, šapne mi nazad.
„Ne bojiš ga se?”
Njegov prigušeni smijeh je moj odgovor.
„Uživaš u tome.”
„Neizmjerno. Nisam bio siguran hoće li ga više izbaciti iz takta to što ću uvjetovati da mi budeš pratnja na božićnom balu ili da moje ime krasi hokejašku dvoranu. Čini se da sam dobro izabrao”, podrugljivo se nasmije.
Skoro se nasmijem i ja njegov komentar, ali se suzdržim. Ne valja nadolijevati ulje na vatru.
Popodne prolazi u ugodnom tonu. Gabriel i Luka su se povukli brzo nakon objeda, a mi smo se nastavile družiti s dečkima u holu hotela.
„Uspjela si”, Adam me potapšao po ramenu, vidno raspoložen.
„Uspjeli smo”, ispravljam ga. „Da nije bilo Amande i…”
„Ass-Savers tima”, nadovezuje se s osmjehom Ivan.
„Da, i Ass-Saversa, ne bi sve ovo bilo moguće, kažem. „Ponosna sam na sve nas! Živjeli!” podignem čašu u zrak.
„Živjeli!” nazdravljaju i ostali.
„Sada postaje zanimljivo”, kaže Morris i spušta čašu na stol. „Javilo nam se 50-ak boraca. Svi su kapaciteti u gradu popunjeni.”
„Kako mislite izabrati borce? Ovo nije nikakav službeni turnir i nije bilo kvalifikacija?” upita zabrinuto Amanda.
„Nije, ali s obzirom na interes i s obzirom na to da smo financijski ostvarili i više od očekivanog, ponajviše zahvaljujući tvom prijatelju Marcusu, Anna, izgleda da ćemo uz hokejašku ligu imati i UFC ligu”, zadovoljno trlja ruke Morris.
„Dvoje Alfa ulazi direktno u turnir, Gabriel, kao Alfa Doline vukova i domaćin te Marcus kao zvijezda večeri. Još šestoricu se izvlači iz šešira”, nadodaje Ivan.
„Marcus je mjenjoliki?” upita Amanda u čuđenju. „Sada mi je sve puno jasnije”, pogleda u mene uzdignutih obrva prianjajući čašu vina ustima.
Znala sam da Marcus nije čovjek. Previše smion, hrabar, naročito u pogledu Gabriela. „Alfa?” izgovaram na glas.
„Da, iz porodice vukova, i to one najopasnije vrste – vukovi samotnjaci, bez čopora. Ako je u vanjskom svijetu uspio preživjeti sam, a svi znamo koliko je imućan i uspješan, znači da je jako opasna zvijer”, konstatira Ivan.
„Pa poklat će se!” uzvikne Amanda.
„Konačno nešto zanimljivo”, nasmije se Morris. „Postalo je već dosadno gledati Gabriela na treninzima.”
Panično pogledam u Amandu, jer mi se ne sviđa ono što čujem. Odjednom shvaćam da turnir i nije bila najbolja ideja.
Večera otvorenja samog eventa, organizirana je u glavnoj sali hotela. Prisutno je oko 200 gostiju. Sjedim za stolom blizu podija, s Amandom, Adamom, Ivanom i Morrisom. Umorna sam od cijelog dana i jedva čekam da večer završi. Gabriel je tu, u neposrednoj blizini. Njegovu prisutnost osjećam poput onog dosadnog kamenčića u cipeli i konstantno me žulja. Sjedi za glavnim stolom, zajedno sa svojom Barbie, Lukom i nekom nepoznatom brinetom.
„Nije mi jasno što vidi u njoj?” komentira naglas Amanda, bez zadrške, pokazujući prstom u smjeru Barbie.
„Pa, ima dobre noge…”, započinje Morris.
„Šuti!” strogo ga prekine. „Tebe se ništa ne pita. Ti ionako nemaš kriterije.”
„Ruski istraživači javnog mnijenja iznijeli su rezultate koji govore da oko trećina Rusa smatra da je kod žena najvažnija ljepota”, izjavljujem.
„Vidiš, nisu Rusi ludi”, nasmije se Morris.
„Hoćeš reći da mi nismo lijepe?” ljutito ga gleda Amanda.
„Ne, nisam…”, zamuckuje, dok mu se Ivan grohotom smije.
Cijelo vrijeme osjećam čvor u želucu. Čak ni alkohol nije dovoljan da me opusti. Sa sjetom pogledavam u pravcu Gabriela. On sjedi smrknut, ozbiljna izraza lica, dok se plavuša neprestano naginje prema njemu, pokušavajući mu privući pažnju.
Nije ti baš zanimljiva, mislim u sebi. Lijepe noge ti nisu dovoljne? „Ah…”, ispustim na glas, a zatim zatvorim usta. Nemoj se tješiti, ona grije njegov krevet, a ne ti. Svjesna sam da me izjeda ljubomora, i da među nama nema ništa, ali… ON JE MOJ! Nešto u meni viče, grebe i reži. Imam osjećaj kao da me tisuću iglica bode pod kožom, kao da će nešto iskočiti iz mene. Moram se sabrati!
Moje misli prekida prezenter koji poziva Amandu na podij. „Da, da… evo vaše loto djevojke, stižem…”, čujem ju kako ushićeno viče.
Počinje izvlačenje boraca, najuzbudljiviji dio večeri. Amanda zakotrljala bubanj te izvlači šest boraca. Postupak se ponavlja tako da svih šest boraca, zajedno s Gabrielom i Marcusom, ulazi ponovno u bubanj radi sparivanja.
„Prva borba je… Zed Galiafagos i Leon Martin”, uzvikuje Amanda.
„Uf, vuk protiv lava, to će biti zanimljivo”, kaže Ivan.
„Drugi par su Adam North protiv Kodana Bessa.”
„Polarni medvjed protiv grizlija, ima da ga razbiješ, šefe”, uzbuđeno kaže Morris i potapša Adama po leđima.
„Cecil Roz i Diego Santiago”, uzvikuje ponovno Amanda.
„Te ne poznajem”, kažem.
„Oni dolaze iz drugih gradova. Čuo sam da je Cecil mješanac iz porodice mačaka, dok je Diego crna pantera. Jako zanimljivo. Sada mi je drago da se nisam prijavio. Ove su mačke nevjerojatno agilne i brze”, kaže Ivan.
„Marcus Afanas protiv Luciena Delarosa!”
„Uf, uf, uf… teško, jako teško”, započinje Morris.
„Zašto?” upitam znatiželjno.
„Zato što je Lucien vampir”, odgovori mi hladno Morris. Ne vjerujem u ono što čujem i brzo pogledam u Amandu. „Ne mogu vjerovati da je cijelo vrijeme bila u pravu!”.
„Vincent Crimson i Larc Prime!”
„Crimson?” upitam ponovno. Nosi moje prezime. Još nikoga do sada nisam upoznala s istim prezimenom kao i moje.
„Njih ne poznajem”, kaže Morris.
„Gabriel Mactire i Borgan Andresson!”
„Nisam znao da se Borgan prijavio!” Ivan panično govori Adamu.
„Tko je on? Dajte, dečki, ažurirajte me malo”, nestrpljiva sam.
„On je naš bivši alfa i jako težak protivnik. Pretpostavilo bi se da ga njegova masa usporava, ali je brz koliko i smrtonosan. Jedan od najopasnijih ‘pasjih skotova’ kojeg sam ikad upoznao”, izgovara hladno Adam.
„Oliver Elrod i Marc Raven!”
„Vještac protiv jaguara – zanimljivo”, komentira Morris.
„I zadnji par večeras… Marlon Rizzo i Toby Jones!” završi Amanda ushićeno.
„Nepoznati?” pita Morris.
„Nepoznati”, potvrdi mu Ivan. „Ovo će sutra biti žestoko!”
Da, pomislim, a zatim pogledam u smjeru Gabriela, a zatim Marcusa koji je sjedi za udaljenijim stolom. Konačno se Amanda vraća za stol. Silno želim leći u krevet. Dosta mi je ovog dana. Užasan je i vrijeme je da se privede kraju. Dajem Amandi mig, a ona razumijem moju molbu. Hvatam torbicu sa stola i lagano ustajem, a tada me iznenada, s leđa, obgrle poznate ruke.
„Falila si mi, šećeru”, čujem njegov glas. Okrenem se i ugledam Kevina.
Oh ne, hoće li današnjem danu doći kraj?
