18. ALFA ŽENKA
ANNA
Sjedim za velikim stolom u raskošnoj sali, okovana ledenim lancima na rukama i nogama. Zrak je ustajao i težak. Smrdi. Ovdje dugo nitko nije boravio. Iznad stola visi pozlaćeni luster s visokim svijećama. Njegova topla, titrava svjetlost pleše po zidovima koji su ukrašeni staromodnim tapetama, a najljepši detalj je raskošna knjižnica iza mojih leđa, ako se može reći da je išta lijepo u ovoj situaciji. Očito je da ovo mjesto već dugo nije vidjelo nikog živog. Iako se primjećuju tragovi luksuza, sada je sve zapušteno i prljavo. Netko je bar bio dovoljno pametan i ostavio jedan od velikih prozora otvorenim da uđe svjež zrak. Bar neću umrijeti od gušenja prašinom. Duge zavjese od teškog baršuna lelujaju na povjetarcu, zaklanjajući pogled i povremeno propuštajući samo nježne tragove mjesečeve svjetlosti. Već je mrak. Provela sam gotovo cijeli dan u zatočeništvu. Pokušavam osloboditi ruke, ali metalni su okovi presnažni te odzvanjaju prostorom poput alarma. Pogledam u svoje noge. Ne mogu ništa i to me izluđuje.
Moja vučica grize i grebe ispod moje kože, nemirna i bijesna. Osjećaj je gotovo neugodan, kao da me iznutra razdire. Već sam iscrpljena od ove situacije, a njezina nervoza samo pojačava moju. Tu je. Osjećam je kako se približava, sve snažnije, sve bliže. Trznem rukama i nogama, a iz mene izleti samo dubok očajni režaj. Okovi ne popuštaju.
Vrata dvorane se polako otvore i otkriju tamnu figuru koja zakorači u prostor. Stanem i pogledam u sredovječnog muškarca koji stoji na ulazu. Kut njegovih usana se lagano podiže u smiješak. Njegov izraz odaje zadovoljstvo, očito je sretan što me prikovao za ovaj stol. Izgleda besprijekorno, poput muškarca koji drži do sebe, u fino skrojenom odijelu. Po njegovu izgledu rekla bih da je negdje generacija mojih roditelja, da su još živi, ili možda malo stariji. Kako se približava, i svijetlo otkriva njegovo lice, nisam više sigurna. Izgleda iskusno, zrelo, ali njegovi su pokreti graciozni, kao u mlada muškarca, gotovo predatorski. To je onaj gad koji je ubio Kevina i njegove ljude.
„Anna, Anna…”, smiješi mi se ironično. Ne sviđa mi se boja njegova glasa.
„Tko si ti?” upitam ga bez straha.
„Viktor Franco, dobar prijatelj tvoje majke.”
„Ha”, nasmijem se cinično. „Moja majka nije imala prijatelje. Molim te, skrati uvertiru i objasni mi što želiš od mene.” U sebi osjećam neopisivu hrabrost i snagu. Možda bih ga se trebala bojati, ali više se ne bojim ničega. Za danas je bilo dosta.
Ne odgovara. Samo mi se šarmantno smiješi dok kruži oko mene. Njegova blizina mi smeta, iritira. Izgleda kao neka sjenka iz prošlosti.
„Ah, draga Anna, tako srčana, posebna i lijepa, poput svoje majke. Isto tako i neuhvatljiva.”
Odjednom naglo usišem zrak. Njegove me riječi duboko potresu. Moj mozak počinje ubrzano raditi – spajati točkice i odjednom sve ima smisla.
„Ti si onaj od kojeg su bježali.”
„Da.”
„Ali zašto, što si htio od njih?”
„Tebe”, odgovori hladno.
U trenutku me prođu trnci. Lagano okrenem glavu prema njemu, jer je iza mojih leđa. Moj pogled je ubojit. „Tko si zaista ti?”
Ignorira me. Zastaje na trenutak kao da se prisjeća prošlosti.
„Bila je predivna… te prekrasne zelene oči… Ljubav je čudna stvar, zar ne? Nisam mogao imati nju, pa sam odlučio imati tebe,” vraća pogled na mene.
„Zašto mene?” pitam kroz zube. Znam zašto, ali želim čuti odgovor. Njegov pogled je sada oštar. Stavlja dlanove na moja ramena. Trznem se od topline njegovih ruku, želim ga maknuti sa sebe, ali ne odmiče. Moj bijes samo što nije eksplodirao.
„Zato što si jedinstvena, poput nje. U tebi prepoznajem onaj isti žar, vidim ga u tvojim očima i zato te želim. Ona je pogriješila i odabrala nekog drugog. Ostavila me u tami, no sad kad je nema, ti si tu. Ne budi tvrdoglava poput nje, jer sada kada sam te pronašao, više te nikada neću ispustiti iz svojih ruku.”
„Ona je imala svoju srodnu dušu, moga oca!” zagrmim.
Njegov smiješak na licu je blag, ali zlokoban. „I ja imam svoju”, jače stisne prste na mojim ramenima, gotovo do boli.
Iznenada se vrata širom otvore i udare o zid popraćeno gromoglasnim zvukom. Krvavi vojnik uletava u prostor. Njegov pogled je paničan, a disanje ubrzano.
„Što se događa?” zaurla nervozno Viktor, dok me njegove ruke konačno puštaju.
„Alfa, napadnuti smo!”
Vraća pogled na mene. Sad mu se ja smijem zlokobno.
„Tko?” gleda oštro u mene.
Snažan vučji urlik propara zrakom.
„Moja srodna duša”, odgovaram sa smiješkom.
GABRIEL
Naš napad je iznenadan i snažan. Vojnici padaju s bedema kao kruške, ne zbog našeg udarca, nego zato što ih uspavljujem jakim sedativima. To su sve vukovi iz Viktorovog čopora. Iako imam užasan poriv da ih sve pobijem, Marcus je ipak u pravu. Ne želim na svoj grad navući rat, a Viktor je jedan od kumova podzemlja, netko dovoljno star i s previše snažnih veza. Noćas će umrijeti samo on i oni koji me pokušaju zaustaviti. S ostalim kumovima ću se obračunati kasnije. Ako misle da sam slab zalogaj, onda su se prevarili. Pogledam u daljinu. Jedan od mojih vojnika signalizira. Već su upali unutar zidina. Zvuk pušaka, pištolja i metaka probija zrak. Vrijeme je, a zatim se uspravim do svoje pune veličine. Marcus i Luka stoje pored mene. Uz sebe imam svog najboljeg prijatelja i brata. Pogledam odlučno prema vili, a zatim u puni mjesec koji sjaji najjačim sjajem. Odlično! Večeras sam u punoj snazi. Moj pogled je mrk, a usne zaobljene u smiješak. Snažno zaurlam. Moj urlik propara zrak, glasno i gromoglasno, poput upozorenja. Želim da me Viktor čuje, želim da zna da dolazim po njega. Moje tijelo se transformira u trenutku. Zarežim. Pogledam lijevo i desno. Markus i Luka već stoje pored mene u svojim vučjim oblicima. Krećemo.
ANNA
„Hahaha…” osmijeh izleti iz mene, gotovo luđački.
Viktor me gleda u gotovo u ćuđu. „Prestani”, naredi mi kroz zube.
„Ne mogu vjerovati”, govorim kroz smijeh. „Očito mi na čelu piše, magnet za luđake.”
Viktor gromoglasno zareži. Više nije smiren i „šarmantan”. Njegov pogled je uznemiren, a njegovo tijelu u grču. Utihnem i sada gledam u njega posve smireno i ozbiljno. „Znaš li tko dolazi po tebe?”
„Tko god da je, ubit ću ga, ja sam Alfa!”
Ponovno mi pobjegne smijeh.
„Prestani!” unese mi se u lice, a njegovo lice poprimi životinjski izgled. Izgleda zastrašujuće. Njegovo čelo je naborano, oči upale, a očnjaci izviru ispod njegovih usana.
„I to bi me trebalo zastrašiti?” upitam s hrabrošću koju nisam znala da posjedujem. „Zaista?”
Nagnem se u stolici, toliko da nam se nosovi gotovo dodiruju. „Više nitko i ništa neće upravljati mojim životom, a najmanje ti!” izgovorim kroz zube.
„Alfa ženka”, nasmiješi se zadovoljno. Njegovo lice je sada mekše, opet u potpunosti ljudsko, ali u njegovim očima tinja bljesak prijetnje i odlučnosti. „Volim izazove. Slomit ću ti tijelo pa duh, polako, i pritom ću uživati. Na kraju ćeš plesati kako ja kažem”, zaprijeti mi oštro.
To je bila kap koja je prelila čašu. U trenutku osjetim eksploziju sirove energije kako prožima cijelo moje tijelo. Tresem se i ne mogu to zaustaviti. Više, niti ne želim. Sve one emocije koje sam godinama gurala duboko u sebe sada eruptiraju poput vulkana. Čujem kako mi kosti pucaju, a oštra bol prožima cijelo moje tijelo. Vid mi se izoštrava, a njušni i slušni osjeti postaju nadrealno snažni. Okovi mi kliznu sa zapešća i gležnjeva te padnu na pod popraćeni metalnim zvukom. Glasno zarežim, i gotovo iznenadim samu sebe. Bez razmišljanja skačem, ciljajući Viktorov vrat. No, on me hvata u zraku s nevjerojatnom preciznošću i snagom, te silovito baca u zid. Udaram snažno, a iz grla mi izađe bolan cvilež. Ostajem ležati.
„Ako misliš da mi je jedan mali vuk prijetnja i da mi može nauditi, onda si u teškoj zabludi. Ali, zabavljaš me, i sve ovo činiš manje dosadnim. Pogledaj se!” zaurla. „Tako prekrasna, toliko jedinstvena – crvena vučica. Zadnja iz svog roda. Nemoj da te moram ozlijediti više od potrebnog.”
Čujem pucanje kostiju, a ispred mene sada stoji veliki tamni vuk s krvoločnim izrazom lica. Polako se podižem na klimave noge, zauzimajući obrambeni stav. Udarac u zid boli, ali ne toliko da me natjera na predaju.
Borit ću se do smrti, prolazi mi kroz misli dok skupljam svu snagu koja mi je ostala. U tom trenutku ponovno čujem urlik vuka, a zatim još jedan. Dopire izvana, prodire kroz zidove poput poziva koji obećava kaos. Dolazi po mene.
GABRIEL
Moj trk je brz i nezaustavljiv. Probijam se kroz glavni ulaz i ulazim unutar zidova. Zastanem u dvorištu i pogledam oko sebe. Tražim ulazna vrata. Borba je u punom tijeku i postaje sve brutalnija. Lomovi, urlici tvore stravičnu simfoniju smrti, a miris svježe krvi para zrakom. Moji vojnici drže Viktorovu gardu zaokupljenu, bolje reći, uništavaju ih. Neki se još uvijek bore svom ljudskom obličju, ali su većina vukovi. Marcus i Luka prednjače, stvaraju mi put. Krenem agresivno naprijed, preskačem, grizem i probijam se prema ulaznim vratima. Iza mene se nitko ne diže, osjećam nju i želim samo nju. Sada je moj poriv neobuzdan. Moj vuk žudi za svojom družicom i konačno je slobodan. Više se ne suzdržavam, osjećam je. Miris njene kože lebdi zrakom, a otkucaji njenog srca ubrzavaju negdje unutar vile. U opasnosti je! Zaurlam tako glasno, da svijet oko mene gotovo stane.
Tri Viktorova čovjeka mi priječe put, svaki s oružjem u ruci. Prvi nije dobio priliku okinuti okidač. Skačem na njega i jednim pokretom vilice mu lomim vrat. Drugi isto pokušava nožem – krivo. Zgrabim ga za zglob i osjetim lomljenje kostiju pod mojim snažnim zubima. Treći pokušava pobjeći, ali skačem na njega i zube mu zarivam u vrat. Vrisak je kratak. Podižem glavu, krv slijeva niz moju čeljust. Došao sam do ulaznih vrata, ali ona su blokirana iznutra. Velika su, drvena i masivna. Snažno se zabijam u njih, ali ne mogu ih oboriti. Iznenada, čujem vrisak. Anna! Dignem pogled te ugledam blago svijetlo na prvom katu i otvoren prozor. Ponovno zaurlam. Ovaj put pozivam svog brata i Luku. Odgovaraju vlastitim urlicima. Trčim istim putem kojim sam došao. Znam da me Marcus i Luka prate. Stepenicama se penjem na visoki bedem i u trenu sam na vrhu, a zatim je ugledam. Nekoliko je metara od mene, stoji u obrambenom gardu u svom vučjem obliku. Toliko prekrasna, toliko hrabra. Svega je na četiri metara zračne linije. Pogledam prema dole. Nemam puno mjesta za zalet, ali to me neće spriječiti. Skakao sam i dalje. Ulovim zalet i skočim u zrak.
ANNA
Viktor okreće naglo glavu prema prozoru, povlačeći se korak unazad. Staklo prozora puca s praskom, a u salu skače najveličanstveniji vuk kojeg sam ikad vidjela – Gabriel. Za njim slijede dva jednako impozantna vuka. Jedan mu nevjerojatno sliči, ali je gotovo crn – kao noć, dok je drugi bijel, s očima koje sjaje poput leda.
Luka, pomislim.
Gabriel staje između mene i Viktora, zaklanjajući me vlastitim tijelom. Njegovo bijesno režanje odjekuje prostorom, a iz pogleda mu isijava bijes. Ogroman je i zastrašujući. Ne miče pogled s Viktora, pokazujući svoje krvave zube. Stojim iza njega, nepomična. Zrak je napet, kao pred borbu.
Viktor zauzima napadački gard, isto kao i Gabriel. Suočit će se, pođe mi kroz glavu. Njihove dlake stoje uspravno, režu, frkću, izazivaju jedan drugoga. Gotovo ne dišem, ovo je strašnije od ljudske borbe – divlje, i nešto što nisam vidjela čak ni u kavezu Spartane. Prkose jedan drugome, upozoravaju, a svaki njihov pokret je prožet agresijom, dok im mišići na tijelima pucaju od napetosti. I dalje sam u vučjoj formi i odjednom razumijem njihov jezik. Ovo je jasna komunikacija, borba dominacije, borba za mene.
Odjednom se na ulaznim vratima pojave dva mužjaka u ljudskom obliku, ali stanu kao ukopani kad shvate što se događa. Zakon čopora je jasan. Borba za dominaciju je nešto u što se ne smije miješati, naročito kada je riječ o borbi između dva alfa.
Gabriel prvi napada. Ne oklijeva. Njegova brzina i snaga su zastrašujuće, svaki njegov pokret precizan i smrtonosan. Viktor se brani, pokušava odoljeti njegovom napadu, ali Gabriel grize i čupa bez milosti. Gledam Viktora, gotovo osupnuta. Pokušava uzvratiti, ali njegovi potezi su slabi i neorganizirani. Vidno gubi borbu. Nije mu ravan.
Pogled mi skače na vojnike koji stoje na ulaznim vratima. Stoje nepomično, niti jedan ne intervenira. Krv prska na sve strane. Promatram užas koji se odvija pred mojim očima, ali Gabriel ne staje. Trebala bih osjetiti gađenje, strah, nešto, ali osjećam samo ponos zbog mog mužjaka. Viktor pada, a ja još višlje podižem glavu. Njegovo tijelo polako prestaje pružati otpor, a njegovo režanje pretvara se u cviljenje. Gledam ga kako grca na podu, leži u vlastitoj lokvi krvi, a zatim staje. Borba je gotova. Jači alfa je pobijedio.
Njegovo tijelo polako mijenja oblik i sada pred nama leži muškarac. Više ne izgleda strašno, niti moćno. Stenje i lagano se trza, očito u agoniji. Čujem pucanje kostiju i Gabriel povrati svoj ljudski oblik. Stisnutih šaka stane pred Viktora.
„Jesi li ubio njene roditelje?” upita hladno.
Viktor ne odgovara, jer nema snage odgovoriti. Krv mu već navire na usta. Polako sklapa oči i odgovara potvrdno.
„Povrijedio si krivu ženku, a nitko ne dira ono što je moje!” progovara dubokim i oštrim glasom, glasom alfa mužjaka, prijetećem poput same divljine.
Viktor sklapa oči, umire. Tišina. To je sve što ostaje i teški miris krvi koji ispunjava prostor.
“Borba je gotova. Ja sam vaš novi Alfa”, izgovori autoritativno vojnicima. Oboje se naklone i izađu iz prostorije, a zatim pogleda u mene. Još sam u vučjoj formi, ukočena, nepomična.
„Prati me,” zapovijeda. Njegov glas ne ostavlja prostora za pitanje.
U trenutku skače kroz razbijeni prozor, lakoćom koja oduzima dah. Duboko udahnem i bez razmišljanja krenem za njim, osjećajući divlje otkucaje svoga srca dok ga slijedim u noć.
