2. DOLINA VUKOVA
ANNA
Nema dobre vožnje bez dobre mjuze, razmišljam dok se spuštam s autoceste i nastavljam lokalnom cestom prema Dolini Vukova. Volim glasnu glazbu, mješavinu rocka i metala. Zvuk električne gitare daje mi potrebnu dozu adrenalina. Osjećam uzbuđenje, ali pomalo i strah. Mješavinu svega. Emocije u meni kolaju poput vrtloga. Odlazim negdje, a ni sama nisam posve sigurna kamo. Nemam pojma što me čeka, ali tješi me što znam da neću biti sama. Amanda će poći za mnom, i to mi znači više od svega.
Svjesna sam da je moja odluka ishitrena. K vragu, možda me i pojedu vukovi, ali trenutno mi to ništa ne znači. Jedino što je važno je osjećaj lakoće – konačno sam se riješila teškog tereta zvanog Kevin. Nema smisla više razmišljati o njemu jer se odmah razbjesnim. Toliko sam se dala u tu vezu, toliko sam žudjela za ljubavlju, za onim što su drugi oko mene imali. Samu sam sebe zavaravala. Poželjela sam nešto što uopće nije bilo iskreno, i ne mogu njega kriviti za sve. Ako ćemo pošteno, ni ja nisam bila potpuno otvorena prema njemu. Ne volim ga. I zapravo, nikad ga nisam mogla zavoljeti.
Ako ništa drugo, kroz njega sam upoznala Amandu, a ona je zaista fantastična. Nju stvarno volim. Iako se znamo kratko, naše prijateljstvo je iskreno i intenzivno. Imam osjećaj da se i ona skriva, baš kao i ja, da bježi na svoj način. Zato mi je drago što imamo jedna drugu. Ne ustrajem na tome da mi otkrije svoje tajne, nisam ni ja njoj rekla sve. Reći će mi kada bude spremna, a ja ću joj tada pomoći koliko god budem mogla, isto kao što i ona pomaže meni. Možda nije ispravno što je vučem sa sobom u Dolinu Vukova jer ne znam hoće li nas tamo čekati kakva opasnost. Pomalo sam nervozna zbog toga, ali trudim se ostati pozitivna. Ponekad treba staviti predrasude po strani i slijediti srce, a ne samo razum. Mene u taj grad vuče srce, ali kao da me vuče i nešto još dublje, nešto što si ne mogu objasniti.
Adam, moj novi šef, čini se jako ljubazan, barem putem e-maila. Ako ništa drugo, užasno je detaljan. Uputstva koja mi je ostavio za pronalazak stana, ključa, link s navigacijom, put do ureda, popularni kafići i restorani, razrađena su do zadnjeg detalja. Izgleda gotovo kao da se raduje mom dolasku. Nikad nisam nabasala na toliku ljubaznost, ali i profesionalnost. Nisam naučena na tako što, pa sam u startu skeptična. Znam da ne može biti toliko lijepo koliko se čini. Plaća je definitivno dobar mamac, a uz besplatan smještaj, ovaj put ću uspjeti i nešto uštedjeti. Nadam se samo da ću živjeti dovoljno dugo.
Vrste su svoje postojanje obznanile prije otprilike deset godina. Sve je počelo tiho – snimke na internetu, neobične slike, bića nalik ljudima i životinjama koja se nisu mogla objasniti. Bilo je mnogo svjedočanstava, čak i od ljudi na visokim pozicijama. Pojavilo se previše dokaza i informacija da bi se sve to moglo zanemariti. Floskule su ubrzo postale činjenice, a onda je predstavnik Vrsta, tadašnji Alfa Doline Vukova, javno potvrdio njihovo postojanje. Svi mitovi su odjednom postali stvarnost. Usprkos početnom javnom šoku, reakcije su se brzo razvodnile. Gotovo odmah su nastale grupe potpore, osobito među ekološki osviještenima, koji vjeruju da su Vrste viša bića stvorena za suživot s prirodom. Pojavile su se i teorije zavjere, prema kojima su Vrste sljedeći korak u ljudskoj evoluciji. Paralelno su se naravno razvile i desničarske, pa čak i terorističke skupine koje su ih smatrale izrazito opasnima i zalagale se za njihovu izolaciju. Vjerujem da je istina negdje u sredini, uvijek je. Trebat će vremena da naučimo vjerovati jedni drugima, da naučimo kako živjeti zajedno. Možda do toga nikada ni ne dođe.
Iz tog razloga, iako su Vrste priznate, još uvijek su samozatajne – kriju se i rijetko izlaze na vidjelo. Zbog straha i nesigurnosti, vlasti su pokušale izraditi popis kako bi dobile njihov točan broj, no, taj popis do danas nije zaživio, a vlada ga više ni ne potiče zbog bojazni od potencijalnog konflikta. Za sada se Vrste drže po strani. Žive u gradovima poput Doline Vukova, gdje su zaštićene i ostavljene na miru.
Ono što javnost sa sigurnošću zna jest da postoje mjenjolici – hibridi između ljudi i životinja, koji mogu mijenjati svoj ljudski oblik u životinjski i obrnuto. Nikad ih nisam vidjela uživo, ali znam da te životinje nimalo ne nalikuju standardnim; korpulentnije su, puno višeg i snažnijeg stasa. Ono što ih nepogrešivo razlikuje su oči – pametne i prodorne, koje odaju svijest i ljudsku inteligenciju.
Amanda mi stalno ponavlja da, ako postoje mjenjolici, onda vjerojatno postoje i druga bića iz fantastičnih knjiga. Zaluđena je vampirima jer ih gleda erotskim očima. Meni nema ništa senzualno u tome – pomisao da mi netko siše krv je strašna. Međutim, priznajem, logika joj ima smisla, premda sama ne želim vjerovati u to. Nisu samo vampiri oni koji me plaše. U našim vjerovanjima postoje puno gora bića, a sve su to bića iz horor priča.
Ljudi mjenjolike često pogrdno nazivaju životinjama, ironično, životinje su daleko bolje od ljudi. Dolina Vukova ima gotovo nultu stopu kriminala. Pogledam u Mojita koji spava pored mene i odmah se nasmijem. „Ti me nikada nisi povrijedio”, podragam ga po glavi.
Udubljena u svoje misli, nemam osjećaj koliko dugo vozim, sve dok me ne trgne vanjski zvuk, nalik urliku. Smanjim glasnoću zvučnika i počnem zaista promatrati put ispred sebe, put koji sada vodi duboku kroz šumu. Krošnje stabala zatvaraju šareni tunel okupan u bakrenocrvenim i žutim bojama kasne jeseni. Dan je sunčan i ugodan. Gledam zlatne sunčeve zrake kako prodiru kroz krošnje, stvarajući paletu toplih boja. Volim jesen. Ja sam jesensko dijete i to je moj najdraži dio godine, a ovako duboko u šumi, prekrasno je. Osjećam se gotovo kao kod kuće, makar, ja nikada nisam imala dom u pravom smislu te riječi. Dijete bez roditelja, to sam ja, u vječitoj borbi za opstanak, u vječitoj potrazi za onom obiteljskom toplinom koja mi je prerano oduzeta.
Odjednom se ispred mene otvori čistina, a u daljini ugledam gradić smješten u dolini, na samoj ivici šume. „Wow,” kažem na glas – izgleda kao iz bajke. Zaustavljam auto i izlazim s mobitelom u ruci. Želim zabilježiti nekoliko fotografija koje ću kasnije poslati Amandi, ali nije riječ samo o tome; želim zastati i upiti tu ljepotu koja se prostire preda mnom. Gotovo je idilično. Nije prevelik, ali nije ni premali – taman, kao veće mjestašce gdje bogataši bježe kako bi se odmorili od gradske vreve i prljavštine. Nema visokih zgrada, većinom su obiteljske kuće, sve skladno povezane pametnim urbanizmom.
Pustim Mojita iz auta, neka i on malo protegne noge. Odjednom čujem zvuk – mješavinu laveža i urlika. U trenutku se naježim poput mačke. „Mojito! Mojito!” povičem glasnije. „Dođi, mali, dođi bliže!” U daljini ugledam čopor vukova, predvođenih ogromnim sivim vukom. Srce mi stane – izgledaju veličanstveno, ali zastrašujuće, i kreću se prema meni velikom brzinom. „Mojito! Mojito!” vičem još jače. „Dolazi ovamo!” Želim se skloniti, zaključati u auto jer svi oni osjećaji sreće i zadovoljstva od maloprije stapaju se u jedan jedinstveni osjećaj – strah. Čopor mi prilazi sve brže, skamenjena sam. To je to, pomislim, kraj za mene. Imala sam lijep život, ali kratak… točnije, samo kratak.
Čopor trči neposredno pokraj mene u savršenoj formaciji, a ja stojim ukočena, kao kip, ni ne dišem. Čujem samo ubrzane otkucaje vlastitog srca. Ogromni su, nevjerojatno ogromni. Da ih gledam izdaleka, sigurno bih bila impresionirana njihovom veličinom i ljepotom. Ovako, u neposrednoj blizini, osjećam kako mi klecaju noge, i jedva se suzdržavam da se ne onesvijestim. Prolaze pored mene graciozno i brzo. Nisu gladni, pomislim s olakšanjem, preživjet ću. No tada predvodnik zastane i pogleda me. Čopor nastavi dalje, a on ostane. Iz blizine izgleda još impresivnije – ogromna, prekrasna zvijer sivog krzna i zlaćanih očiju iz kojih isijava inteligencija.
Gledam ga, trudeći se ne napraviti ni najmanji pokret. Osjećam kap znoja kako mi lagano klizi niz potiljak. On je mjenjolik, ponavljam u mislima. Zvijer iznenada podigne njušku i ponjuši zrak, zatim napravi korak prema meni. Ja se ne mičem. Tada Mojito iskoči ispred mene, reži i zaštitnički se postavlja između mene i zvijeri. Gotovo se nasmijem od muke – cijeli Mojito velik je kao jedna njegova šapa. Divan, hrabar, toliko srčan, a toliko glup.
„Mojito, noga!” naredim mu, ali on ne uzmiče. Reži prema zvijeri, pokazuje svoje male zubiće. Zvijer nas promatra, čas mene, čas mog psića, zatim sagne svoju veliku glavu i pogleda direktno u njegove oči, bez ikakvog ispuštenog zvuka. Odjednom moj psić zacvili i podvije rep, pa napravi korak unatrag, bliže meni. Saginjem se i privučem ga uz sebe.
„Nisam ukusna,” izgovorim hrabro. „Samo sam šest od deset. Nitko me nikad ne primjećuje jer sam totalno nezanimljiva. Čisti gubitak vremena, ali sam odlična inženjerka i došla sam raditi u Dolinu vukova, pa, ako me pojedeš, bit će to velik gubitak za grad, a malo zadovoljstva za tebe. Jako sam neukusna. Jesam li to već rekla?” nastavljam panično brbljati, nadajući se da će razumjeti.
Gledam ga ja, gleda on mene. Gotovo se utapam u tim zlatnim očima. Kada bih barem znala što mu prolazi kroz glavu. Mojito se u mojim rukama okuraži još jednom i zareži. „Šššš”, kažem mu nervozno. „Rekli smo da se ne smiješ režati na velike, ogromne vukove. Budi dobar, Mojito. Oprosti…”, kažem zvijeri ispred sebe. „On me samo želi zaštiti. Nije baš bistar. Mješanac je Maltezera i Jack Russell terijera, a znaš kakvi su oni, uzgajani za lov na lisice. Ima srce veće od glave i misli da može planinu srušiti svojim lavežom, ali ti si dovoljno inteligentan da znaš da nije tako. Pustiš li ga, bit ćeš na glasu kao najplemenitiji vuk šume, onaj koji je poštedio hrabro srce malog ratnika, a i njegove gazdarice, jer tko će se brinuti o njemu? ” Znam da blebećem, pokušavam dobiti na vremenu, ali od navale adrenalina imam osjećaj da sam gotovo pošandrcala. Ne znam kako bih se drugačije borila protiv zvijeri ispred sebe.
U jednom trenutku izgleda kao da ga moje ponašanje zabavlja. Gleda me s dozom čuđenja. Nakon kratkog vremena, blago se nakloni, okrene se i potrči za svojim čoporom. Ostajem u šoku, ne znam što bih uopće mislila. Polako mi popuštaju noge, pa sjednem na tlo, čekajući da mi se disanje i puls vrate u normalu. Još uvijek čvrsto držim Mojita u svojim rukama. „Glupane!” izgovaram na glas, a zatim ga čvršće stisnem u zagrljaj. Kakav jebeni dan, pomislim u sebi. Dobrodošla u Dolinu Vukova.
Lagano sjedam za volan i palim motor. Mojito već drijema pored mene snom pravednika, kao da se ništa nije dogodilo. On je miran, a ja drhtim. „Sve će biti u redu”, hrabrim samu sebe i krećem dalje. Ubrzo stižem u grad. Navigacija me vodi kroz sam centar. Stvarno je lijepo. Gledam oko sebe, još uvijek u strahu da ću možda ugledati neku ogromnu zvijer, ali sve što vidim su – ljudi. Ili barem izgledaju kao ljudi.
Ulice su popločene kamenom, a kolnici široki. Svuda je zelenilo i cvijeće. Vozim polako, upijajući detalje. Posebno me fasciniraju izlozi – svi imaju starinski štih, obrubljeni drvenim okvirima. Nema svjetlećih reklama, nema kiča. Fasade su uredne, izgledaju obnovljeno, dok natpisi na trgovinama izgledaju kao da su stari preko 200 godina, ali s modernim dodirom. Čak ni banka nema svjetleće oznake. Sve je održavano, uredno, prekrasno.
Dok vozim, promatram stanovnike. Ne primjećujem ništa što bi jasno odalo tko su ljudi, a tko „vrste”, osim što su muškarci iznimno visoki, mišićavi i lijepo građeni. Gotovo bih rekla – zgodni i to svi. Na prvi pogled nema pretilih ljudi, bar koliko mi oči mogu brzo procijeniti.
Navigacija me potom usmjerava izvan grada, prema rubu naselja, do kuće na samoj ivici šume. Zaustavljam se pred ljupkom prizemnicom s malim vrtom. Izađem iz auta i zagledam se u ljepotu ispred sebe. Provjeravam mobitel i navigaciju, pomalo u nevjerici – ali nema greške. To je ta adresa. Stan je zapravo kućica. Duboko udahnem, iznenađena i oduševljena jer ovo je više nego što sam očekivala.
Prilazim ulaznim vratima i ispod tegle s cvijećem pronalazim ključ.
, kao po uputama. Otvaram vrata i zakoračim unutra. Prostrano, čisto i uredno. Unutrašnjost ima moderan dekor, potpuna suprotnost starinskoj vanjštini. Mojito veselo skače oko mene, zadovoljan i sretan, istražujući svaki kutak našeg novog doma.
Nakon što sam raspakirala stvari, napunila sam kadu do vrha i uronila u toplu vodu. Osjećam kako mi toplina opušta svaki mišić. Dišem polako i duboko, pokušavajući se smiriti. Sklopim oči, nastojeći očistiti um od svega. Moji osjećaji su poput sitnih trnaca, peckaju ispod kože, podsjećajući me na sav pritisak današnjeg dana. Bio je dug i iscrpljujući. Pokušavam ponovno, trudim se potpuno isprazniti misli, ali u tom mraku pred očima, vidim uvijek isto. Stalno mi se vraćaju one zlaćane oči i ne daju mi mira.
