21. GRAN FILNALE
GABRIEL
Ulazimo u grad. Luka je već postrojio vojnike duž granice Doline Vukova, a sigurnosne mjere su podignute na najvišu razinu. Ulazak i izlazak sada su strogo pod mojom kontrolom – nitko ne prolazi bez mog odobrenja.
Gledam cestu ispred sebe. Ulica je živa, a svako lice se okreće prema nama. Glasine su već proširene, svi znaju da je Anna spašena i da je ona njihova Alfa ženka – moja Alfa ženka. Gospođa Mannington je već na izlazu iz svoje slastičarnice i naši pogledi se susreću u prolazu. Njeno lice krasi iskren osmijeh, a njen je pogled pun topline i odobrenja. Kao da mi govori – konačno. Da, bili ste u pravu, govorim sam sebi, ali govorim njoj.
Zaustavljam vozilo u samom centru kod Gradske uprave. Ispred ulaza stoji moja specijalna jedinica u savršenoj formaciji. Samo nedostaje Zed. Gledam u sva lica, nema ozlijeđenih. To je dobro, jako dobro. Izlazim iz vozila, slijedi me Luka. Otvaram stražnja vrata i pružam Anni ruku. Čujem njen težak uzdah. Sve će biti u redu, govorim joj pogledom, a zatim ona izlazi iz automobila. Osjećam njenu laganu nelagodu, ali ona to ne pokazuje. Previše je prošla u zadnjih 24 sata, ali na njenom licu nema ni trunke nesigurnosti. Iskorači hrabro, uzdignute glave. Moja prekrasna alfa družica.
„Ne treba mi tvoja pomoć“, čujem Amandu sa suprotne strane automobila i pobjegne mi smiješak. Nije mu lako.
Okrenem se prema malom odboru za doček. Prisutni su svi moji najbliži i najodaniji. Vincent odmah potrči prema Anni, ali zastaje čim uoči ugriz na njenom vratu. Nisam bio nježan, želim da svi znaju da je ona moja. Pogledom traži moje dopuštenje i ja mu ga dajem. Znam da je u brizi i da je ona jedino što ima. Podigne je u topli zagrljaj i zakopa lice u njen vrat, a ona mu uzvraća istom mjerom. Odmah osjetim ubod ljubomore, ali je brzo suzbijem. Znam da su rođaci, ali svejedno, mi smo svježe združeni i moj nagon naspram nje još nije zadovoljen. Sudeći koliko ju volim i želim, nikada neće ni biti. Na sreću, brzo ju pušta.
„Mislio sam da sam te izgubio. Neopisivo sam sretan što te Gabriel vratio“, čujem kako joj nježno govori. Njegov pogled opet klizne na njen vrat. „On je dobar mužjak“, komentira, na što se Anna samo slatko nasmije.
„Znam, volim ga“, čujem njene tihe riječi i odmah mi je toplo oko srca.
Pridružuju nam se Adam, Morris i Ivan. Komuniciraju osmjesima gledajući u Annu pa u mene. Prebacim ruku preko njenih ramena i čvršće je stisnem uz sebe. Moj pogled je sada opet ozbiljan. Na lice navlačim svoju alfa masku, iako trenutačno nema potrebe. Među prijateljima sam. Pogledom tražim Marcusa, ali njega nema.
„Zahvaljujem svima koji su pomogli u potrazi…“, zastajem jer nisam siguran kako bih trebao nastaviti. Izgovorim li na glas sve što mi leži na srcu, hoću li u njihovim očima biti slab ili snažan? Toliko godina sam krut i hladan, da se više ne znam kako ponašati drukčije. Svoje emocije uvijek duboko zakopavam jer nemam taj luksuz biti istinski svoj. Jednom Alfa, zauvijek Alfa, bar dok te netko ne svrgne. Tu nema mjesta za slabost, a još manje za osjećaje poput ljubavi i sreće. Adam, uvijek pažljiv, primjećuje moju dvoumicu te mi priskače u pomoć, ali ga zaustavljam pogledom. Ne želim više skrivati svoju ljubav. Ona je suđena biti moja, kao što sam i ja njoj. Nikad se nisam osjećao ispunjenije i sretnije, nikad nisam bio jači. Nisam poetičan, moje riječi su jednostavne, zato izgovaram ono što mislim.
„Anna je vaša Alfa ženka, moja Alfa ženka i ona je najvažnija osoba u mom životu. Moja ljubav prema njoj ne poznaje granice, s njom sam konačno potpun“, vraćam pogled na nju, a svijet oko mene nestaje. Više ne vidim nikoga, samo nju. Ulovim je nježno za ruke i gledam direktno u oči.
„Sve što znam je da su naše duše povezane, da smo suđeni jedno drugome. Osjećam to od prvog dana kada sam te ugledao, osjećam to sada i osjećat ću to zauvijek. Moj život bez tebe više nema smisla…“, moj glas je odlučan, a njene oči širom rastvorene. Vidim kako joj pogled bježi prema svim prisutnim.
„Ne gledaj u njih…“, nasmijem se. Nasmije se i ona.
„Ja sam Alfa ovoga grada, a ti će vladati uz mene. Mi smo jedno!“
Ona mi kimne, ponovno pogleda u publiku. Njen pogled je sada odlučan kao i njen stav.
Muk. Nitko ne govori. Mislim da sam ih šokirao svojim ponašanjem. Nikada nisam pokazao toplinu prema ženi, a kamo li izrekao ovako nešto javno.
„Živjeli mladenci!“ poviče Amanda te razbije tenzije, a zatim slijedi aplauz i povici sreće.
„I još nešto…tko god se usudi samo te dotaknuti, neće dočekati novi dan.“
„Ne dramatiziraj“, lagano prođe prstima po mojim prsima, a zatim me poljubi. Dovoljan je samo jedan njen nježan dodir i već ju želim. Pokušavam ostati sabran.
„Idi se odmoriti. Vidjet ćemo se kasnije na balu. Doći ću po tebe nakon borbi.“
„Vidjet ćemo se na borbama i na balu, ali na bal dolazim s Marcusom. Obećala sam mu, a mislim da i zaslužuje.“
Lice mi se momentalno smrači. Već mi prkosi.
„Ne budi ljubomoran“, poljubi me ponovno. „Znaš da volim samo tebe, ali ne mislim propustiti borbe. Idem se kući malo osvježiti pa se vraćam. Uostalom, gdje je Marcus? Želim mu se osobno zahvaliti.“
„Upravo je razbio Zeda u ringu“, javlja se Morris.
Upitno podižem obrve. „Zar su borbe već u tijeku?“
„Moraju, nemamo vremena“, izgovara hladno Luka.
„Prije toga su se odvile dvije borbe. Šef je dominantno pobijedio Cecila, dok je vještac Oliver trijumfirao protiv Marlona Rizza.“
„Rekla sam da Marlon nema šanse“, komentira Amanda, na što Morris samo zakoluta očima.
„Vincent je predao borbu Gabrielu, tako da smo već ušli u treći krug. Ostaju Gabriel, Marcus, šef i Oliver.“
„Uf, izgleda da je Oliver baš čaroban. Pitam se što sve može…“, komentira teatralno Amanda, ali ju prekida glasno režanje. Luka stoji iza nje, vidno iznerviran, dok se ona pravi da ga ignorira.
„Tko će izvlačiti parove za borbe?“ pita Amanda. „Gdje je loto djevojka?“
„U pritvoru“, javlja se Adam.
„U pritvoru?“ upita Anna.
„Da se malo ohladi“, sarkastično komentira Morris.
„Onda ćeš danas upisati još jednu borbu!“
„Anna“, upozoravam ju.
„Gabriel!“ gleda me oštro.
„Nisam prošao cijelu ovu kalvariju da bi se sada nanovo dovodila u opasnost!“ povisim ton glasa.
„Ti si prošao kalvariju?“ stavlja ruke na bokove. Gleda me ljutito, uvrijedio sam ju.
„Nisam tako mislio.“
„Nego što si mislio?“
Pogledam sa strane, treba mi nečija podrška, ali svi skreću pogled. Nitko se ne želi miješati, nitko ne želi prigovoriti Alfa ženki.
„Odi doma, na sigurno. Vidjet ćemo se kasnije. Vincent!“
„Da?“
„Zalijepi joj se za guzicu!“
„Tako ćemo?“ gleda me i dalje ljutito.
„Da“, držim gard.
Ne sklanja pogled s mene, očekujem konflikt, ali na njenim usnama osvane zločesti osmijeh. Nešto smjera i ne sviđa mi se, ali jeben mu – toliko me uzbuđuje. Ne želim priznati, ali volim kada mi prkosi. Lagano mi se približi, unoseći mi se u lice. Ne mičem se. Gledam u njene sočne usne i poželim ih ugristi, ali moram ostati ljut. Jako je blizu, njen miris me već mami. Miriše po meni, po seksu i to me izluđuje.
„Jesi li siguran?“ gotovo me dodiruje usnama.
„Potpuno“, teško progutam slinu.
„To ćemo još vidjeti“, namigne mi, naglo se okrene, i njišući bokovima krene prema automobilu. „Amanda, Vincent!“
Gledam za njom i već mi nedostaje. Šake držim čvrsto uz tijelo. Netko se iza mojih leđa zahihoće. Naglo se okrenem prema izvoru zvuka, oštra pogleda. Muk. Smijao bih se i ja, ali ne smijem.
„Predstava je gotova!“ zagrmim.
Nalazimo se u školskoj dvorani. Svi smo na broju i u neposrednoj blizini. Amanda stoji nasred ringa u uskoj haljini i vrtoglavim potpeticama. S umjetnim osmijehom od uha do uha, vrti kuglice u šeširu. Provokativno se osmjehuje. U jednom trenutku, okrene se prema Anni u publici i namigne joj.
„Što si naumila?“ autoritativno je upitam.
„Ništa s čime nisi bio upoznat“, odgovara mi mirno.
„Anna…“, započnem. Pokušavam joj unijeti bar malo razuma. „Nemaš nikakvog borbenog iskustva, a prvi put si promijenila obličje, kad? Sinoć?“ kažem grubo.
„Slažemo se da se ne poznajemo dovoljno dugo. Gabriel, odrastanje u domu za nezbrinutu djecu nije bilo jednostavno. Uostalom, izazvala me. Ne mogu se oglušiti na to.“
„Kad?“
„Bila sam joj u posjetu“, govori mirno.
Osjećam kako mi oko pulsira, već mi se diže tlak. Ta ženka će me baciti u grob prije vremena!
„Ne brini, Gabe“, lagano mi potapša biceps. „Porazgovarala sam s Marcusom. Dao mi je nekoliko hvalevrijednih savjeta.“
„Ubit ću ga“, izgovaram grubo, a zatim se ulovim za glavu. Imam osjećaj da ću dobiti glavobolju.
„I prva borba je… Hajdemo ljudi, malo navijanja… približavamo se finalu!“ Amanda zagrijava publiku. Dvorana je krcata i čini se da ime više svijeta nego na početku turnira. Ne mogu se koncentrirati. Razmišljam o Anni u ringu.
„Ona je svjesna da većinu publike ne čine ljudi?“ sarkastično komentira Luka koji stoji pored nas.
„Naravno da je, ali tko bi mogao odoljeti njenom šarmu? Baci pogled na publiku!“ odgovara mu Anna.
I zaista je tako. Gledam u svog prijatelja kako nervozno gleda lica u publici. Ne sviđa mu se ono što vidi. Znam kako se osjeća, ljubomora ga izjeda. Koliko god se pravio da mu nije stalo, očito je. Publiku čine većinom mužjaci koji ushićeno navijaju, jedući Amandu očima.
„Kada bi manje mrdala guzicom“, izgovara kroz zube, stišćući čeljust.
„Svjestan si da to čini namjerno i s razlogom?“ kaže Anna.
„S razlogom?“
„Moram li ti ama baš sve nacrtati?“ pogleda ga upitno, što mi izmami osmijeh na licu.
Luka vraća pogled na Amandu. Kuha. Koliko ga živcira, toliko ga i privlači. Vidim to u njegovom stavu. Nešto se dogodilo između njih dvoje dok me nije bilo. Izgleda kao da ju ne može izbaciti iz sustava, kao da se bori protiv samog sebe. Ako ga netko razumije, onda sam to ja.
„Prva borba je… bubnjevi… Marcus Afanas / Adam North“, ushićeno izgovara Amanda.
„Preostaju nam u drugoj borbi… Oliver Elrod / Gabriel Mactire“, poviče još jače tako da publika oduševljeno skače na noge.
„I… s obzirom na to da želim da se o ovom eventu priča još dugo, a ja sam organizator, imamo jedno malo iznenađenje za vas“, započne misteriozno. Već slutim da neće završiti na dobro.
„Svi znate našeg zgodnog Alfu. Izgleda da je uspio zavesti dva ženska srca“, upre prstom u mene. Publika se smije.
Jače stisnem zubima. „Nisi normalna“, kažem Anni vidno iznerviran. „Zabranjujem ti da uđeš u taj ring!“ Očekujem sukob, ali ona se ponaša kao da me ne primjećuje. Samo odmahuje rukom, dajući mi do znanja da joj smetam. Nisam siguran kako reagirati.
Morris i Ivan se smiju, gledajući u nas pa u performans koji izvodi Amanda.
„Dobra je“, komentira Morris za Amandu.
„Odlična“, odgovara mu Ivan kroz smijeh.
Zakolutam očima. Vincentu pobjegne smijeh. Mrko pogledam u svu trojicu. Želim zaustaviti ovu ludost.
„Rekao sam ti da ćeš imati posla s njom“, čujem Vincenta pored sebe. „Ipak je ona Alfa ženka. To se ne može ukrotiti.“
Na te njegove riječi, kroz glavu mi prođe tisuće bludnih radnji, ali strah za nju prevagne. Nema borbenog iskustva, nikada nije živjela u čoporu. Znam što nalaže zakon, znam da će uvijek biti onih koji će ju izazvati, ali tješim se da su se vremena ipak promijenila. Modernizirali smo se. Ah, koga ja lažem, predator ne može slijediti slabijeg. Ona mora odgovoriti na izazov.
„Dame i gospodo“, započne Amanda s mikrofonom u ruci. „Prije nego što svjedočimo finalnim borbama, vrijeme je za jednu žensku borbu – borba za naklonost našeg zgodnog Alfe Gabriela! Zara Brandiss protiv Anne Crimson!“ poviče.
Publika eksplodira od uzbuđenja i znatiželje. Povici i zvižduci ore dvoranom. Amandin pogled je izazovan, lice joj krasi profesionalni smiješak, ali joj je čitavo tijelo u grču. Ponaša se po Anninom nalogu, ali ga ne odobrava. Bar je netko na mojoj strani, a zatim mikrofon uperi prema njoj.
„Ovo je prvi put da vidimo ovakvu borbu, zar ne? Tko bi rekao da će naš Alfa postati središte ovog spektakla! Borba za alfa srce nikada nije bila uzbudljivija“, poviče ushićeno, a publika uzvrati gromoglasnim pljeskom.
„Borba za alfa srce?“ nervozno upitam Annu.
„Prije dva dana si Zaru predstavio cijelom svijetu kao svoju djevojku, danas imaš družicu. To ne može tako, Gabriel“.
Namjerno naglašava moje ime. Njen pogled je oštar, kao i njen izraz lica. Ovo nije samo zbog mene, ovo je pitanje časti. Ne smijem ju zaustaviti.
„Čuvaj se“, bilo je jedino pametno što sam joj uspio reći.
„Uvijek“, ponovi moje riječi i ode.
Gledam za njom, mrtvo ozbiljan. Njena poruka je jasna. Mora dokazati da je Alfa, želi pokazati svoju dominaciju i kazniti Zaru. U jednom trenutku osjetim drugu prisutnost pored sebe. To je moj brat – Marcus.
„Opusti se“, kaže mi mirno.
Nervozno prekrižim ruke preko prsa.
„Da se opustim? To je tvoj savjet?“
„Imaj malo povjerenja u svoju družicu.“
„Lakše je reći, nego napraviti“. Teško izdahnem. Nervozan sam. Vraćam pogled na ring. Amanda je izašla i ulazi Zara. Anna ju već čeka. Stoje jedna nasuprot drugoj i već se bore pogledima. Gledam čas u Annu, čas u Zaru. Dok je Zara vidljivo ljuta i nervozna, Anna se ponaša kao da je došla na čašicu razgovora. Izuzetno je mirna i staložena. Divim joj se.
„Djevojke, budite oprezne. Postoji samo jedno pravilo i morate ga poštovati. Nema borbe do smrti! Jesam li bio jasan?“ upozorava sudac.
Anna samo kimne glavom, dok se Zara cinično smiješka. Ne sviđa mi se. Nikad nisam bio toliko nervozan. Na ishod ove borbe ne mogu utjecati, jer je sve u njenim rukama. Amanda stoji s vanjske strane ringa, pored Anne. Užasno sam zabrinut. Nekoliko puta pogledam u smjeru Anne, a zatim u Luku koji je već blizu kaveza. Ja se ne smijem miješati, ali to ne znači da ne može i on. Lagano mu kimnem glavom, a on odvraća. Sve je jasno. Gong označava početak borbe.
„To što te poševio, ne daje ti za pravo da budeš Alfa ženka“, ori Zarin glas.
Ovo radi namjerno da je svi dobro čuju.
„Ti si samo još jedna u prolazu“, sikće na Annu. „Jesi li se ikada zapitala, zašto je Gabriel uopće bio s toliko drugih žena? Toliko si nebitna da s tobom nije htio ni pokušati. Draže mu je bilo da mu ja grijem krevet.“
„Zvučiš patetično“, mirno odgovara Anna.
Bravo, ne daj se isprovocirati, pomislim u sebi.
„Patetično? Patetična je tvoja istina!“
„I ljubomorno. Prestani dok se nisi još više osramotila.“ Gledam u Annu i ne vjerujem u ono što radi. Lijeno pomiče ovratnik majice tako da joj se vidi ugriz. Pobjegne mi ponosan smiješak. Sada ona provocira nju. Pametna cura!
„Nee!“ Zara ju gleda širom otvorenih očiju.
„O, da“, nasmiješi joj se arogantno.
To je bilo – to! Zara eksplodira i napada silovito u bijesu ljubomore. Njeni pokreti su iznenadni i brzi, ali se Anna spretno izmiče, lovi ju za vrat i snažno nabija licem u ogradu.
„To!“ čujem Marcusa pored sebe. „Bravo, mala!“
Samo ga pogledam. „Tvoje fore?“
„Moje fore“, potvrđuje.
Zara se okreće prema Anni, ljutitog izraza lica. Iz njenih očiju sijevaju munje.
„Kučko, slomila si mi nos!“
„Slomit ću ti još nešto, ne pokoriš li mi se“, oštro joj odgovara.
„Nikad!“ zaurla, a zatim opet napada.
Anna brzo reagira, izbjegava udarac i uzvraća snažnim kružnim udarcem nogom u glavu. Zara zatetura i pada na pod.
„Brzo uči“, šapne mi Marcus. „Ovo sam joj pokazao prije samo 15 minuta. Prirodno je nadarena. Uz malo treninga, bit će odlična“, osmjehuje se arogantno.
Samo izdahnem, ali sam ponosan. Vraćam pogled na ring. Borba još nije gotova.
Zara se polako uspravlja i staje u gard, vidno uzdrmana. Anna više ne čeka ni trenutka, već oštro napada. Pokazuje iznimnu vještinu i snalažljivost, pažljivo odmjeravajući svaki potez. Ugodno sam iznenađen. Njeni udarci, šakama i nogama, su nemilosrdni. Brzi. Zara pokušava parirati, no nema dovoljno snage. To je moja Alfa! Ponos buja u meni poput vulkana. Opet sam ju podcijenio, nisam imao dovoljno povjerenja u nju. Ona je jednostavno savršena, savršena za mene! Kako borba odmiče, Anna sve jasnije pokazuje svoju nadmoć, a Zara joj ne može ništa. Njezin „ples“ je ubojit. Toliko se spretno i agilno kreće, da joj ne ostavlja prostora za uzvrat. Zara se brani, ali nema više snage. Njezini pokreti su spori, nedovoljni. Pada na pod ringa, vidno nadjačana. Anna potvrđuje svoju dominaciju. Taman kada sam pomislio da je konačno gotovo, Anna ju prikliješti koljenom o vrat. Ne daje joj priliku da se preobrazi. Iznenađeno razrogačim oči.
„To su ženke“, ironično se osmjehne Marcus. „Krvoločnije su od nas. Sva sreća da su fizički slabije. Inače bi najebali!“
Slažem se, pomislim u sebi, ali ne izgovaram na glas. Ovako sam već na koljenima kada je ona u pitanju. Gledam u scenu koja se odvija ispred mojih očiju. Zara je prignječena na tlu, a Anna traži od nje da joj se javno pokori i prizna njenu vladavinu.
Zara se trza, ali ne može micati. Njena boja lica se već pomalo mijenja, ostaje bez kisika. Njen pogled je bijesan, ali moja Anna ne popušta. Njena kontrola je očaravajuća.
Konačno pruži ruku u znak predaje. Anna se podiže i oslobađa joj dišne puteve. Zara se okrene na bok hvatajući zrak.
„Neću te ubiti, ovaj put“, Annin glas je izuzetno oštar. „Tko je tvoja Alfa?“
Između njih nema prijateljstva, samo jasna hijerarhija.
Annino lice je bez emocija. „Tko?“ ponavlja.
„Ti“, izgovara Zara kroz kašalj.
„Gubi se iz mog čopora. Ovdje više nisi dobrodošla. Budi sretna što si dobila drugu šansu!“
„Hahaha“, čujem Marcusa pored sebe. „Tako mi je drago da sam došao na ovaj event.“
Pobjeda je potpuna, Zara se pokorava i napušta ring.
Publika eksplodira od oduševljenja. Pljesak, uzvici i povici podrške odjekuju kroz dvoranu. Mnogi podižu palčeve u znak odobravanja i poštovanja prema njihovoj Alfa ženki. Priznaju je i odobravaju. Moje srce je puno.
Naši pogledi se sudare. Čim me ugleda, njen izraz lica se mijenja. Više nije hladna, već joj osmijeh, od uha do uha, krasi lice. Ne čekam više ni sekundu. U par koraka sam do nje, ulazim u ring i podižem je u svoj zagrljaj. Svoj stav objelodanim javnim poljupcem.
„Ponosan sam na tebe. Samo ti, zauvijek“, šapnem joj, a zatim vraćam svoje usne na njene, jer mogao bih ju ljubiti zauvijek.
Amanda ulazi u ring s mikrofonom u ruci i prekida naš poljubac. Vidno je sretna.
„Hajde golupčići. Ostavite nešto i za kući“, publika se nasmije. „Sada kada smo ovo riješili, možemo dalje. Krećemo s prvom borbom. Marcus protiv Adama. Neka bolji pobijedi!“ poviče na sav glas, na što publika odgovori uzvicima.
ANNA
Izlazim iz ringa. Amanda je već pored mene i sretno me tapša po ramenu. Publika je još uvijek u deliriju, ali sad kreće ono pravo – polufinale. Gabriel se otišao presvući, a u ring ulaze Marcus i Adam. Atmosfera je užarena, jer to je ono što svi očekuju. Bližimo se Gran finalu. Trebala bih biti opuštena, ali nisam. Blizu sam ringa, želim vidjeti i čuti sve.
1.borba – Marcus Afanas / Adam North, najavljuje prezenter.
„Borit ćemo se za ozbiljno?“ upita Adam.
„Ah… da, ali moramo biti brzi. Bal samo što nije počeo. Moram se spremiti, a još moram i s bratom sparirati u finalu“, okreće glavu prema meni i namigne mi. Previše je samouvjeren, izmami mi osmijeh.
„Toliko si siguran u pobjedu?“
„Jesi li ikad čuo za Wonderboya“?
„Da, svi su čuli za njega. Kruže priče iz podzemlja da je ostao neporažen u svim ilegalnim borbama. Kažu da je bio mlad kada je počeo i da ne postoji onaj koji ga je pobijedio.“
Marcus se grohotom nasmije. Gledam u njega, pa u Adama. Tko je Wonderboy?
„Ne“, Adam začuđeno gleda u njega.
„Da“, nasmije se arogantno Marcus. „Hajdemo vidjeti jesam li još u formi?“
Gong označuje početak runde.
Adam ne razmišlja dugo. Brzo mijenja oblik, uvjeren da će time steći prednost. Marcus se zločesto smiješi i bez oklijevanja juri prema njemu – ogromnom polarnom medvjedu. Skoči, obuhvati Adamov vrat butinama i u zraku ga zarotira, snažno ga obarajući leđima na pod. Zbunjenog Adama hvata za čeljusti i snažno ih razmiče, demonstrirajući svoju nadmoć. Nevjerojatno je gledati „čovjeka“ kako obuzdava tako veliki zvijer. Njegova snaga mora biti golema.
„Predaj borbu ili ću ti ih slomiti. I ne mlataraj toliko tim šapama“, grmi Marcus.
Adam samo kimne i preda se.
„Pametan si ti“, nasmije mu se Marcus, a zatim se podigne s njega.
Ovo je bilo brzo, pomislim.
„Ovako sam preumoran i gladan“, govori Adam povrativši ljudski oblik. „Vidimo se kasnije. Koliko znam, sjedimo za istim stolom.“
Marcus zadovoljno kimne. „Vidimo se na balu.“
Amanda me grubo laktom ubode u bubreg dok gleda za golim Adamom. Pogledam i ja, jer čemu služe oči. On je moj šef, ali stvarno izgleda odlično, naročito gol. Prekine me jedan dubok režaj pa brzo vraćam pogled na ring. Gabriel ljutito gleda u mene. Ima pravo, zato samo slegnem ramenima. Mea culpa! Sada se bore on i Oliver.
2. borba – Gabriel Mactire / Oliver Elrod
„Pa zgodan je Oliver“, komentira mi Amanda. „Što ga više gledam, to mi se više sviđa. Ima nekakav ‘Slytherin look'“.
„Kakav?“
„Znaš, onako seksi mračan, kao Severus iz Harryja Pottera, samo mlađi s više mišića.“
„Mislila sam da voliš svijetle dečke, nešto poput Thora?“
Ne komentira. Zna na koga aludiram.
„Amanda?“ upitno pogledam u nju.
„Ne želim razgovarati o njemu“, odgovara uzrujano.
„OK“, odgovaram zbunjeno. Neću je forsirati. Otvorit će se kada bude htjela.
Gong je označuje početak prve runde.
Oliver počinje rotirati rukama po zraku i stvara blago plavičasti štit, jedva vidljiv. Zauzima obrambeni stav, očekujući napad.
„Opet radi onu ‘Kapetan Amerika’ foru“, komentira Amanda.
Gledam u borbu, vidno zaintrigirana. Nikada nisam vidjela čarobnjaka, a kamo li na djelu. Kako li će se Gabriel boriti protiv čarolije? Vraćam pogled na njega. Gabriel stoji mirno. Njegova glava je malo nakrivljena, kao da ga odmjerava, proučava. Traži rupu, pomislim. Brk mu zadrhti u osmijehu. Našao ju je! Zaletava se i baca tako da proklizala po podu, udarajući Olivera u noge. Oliver biva snažno odbačen u ogradu ringa, toliko da se odbija od nje. Ne stiže se ni podići kada ga moćna Gabrielova šaka hvata za vrat i podiže u zrak. Oliver objema rukama hvata njegovu ruku, pokušavajući oslabiti stisak, ali bezuspješno. Njegovo lice polako poprima plavu nijansu.
„Predaj borbu“, oštro naređuje Gabriel.
Oliver trepne očima i borba je brzo okončana. Baca ga na pod, a zatim me još jednom pogleda. Njegov smiješak je ubojit. Ne foliraj se, pomislim u sebi, ali sam neizmjerno ponosna.
„Uh, uh… opasan je ovaj tvoj dečko“, kaže Amanda.
„Bit će da je“, složim se s njom. Osmjeh mi ne silazi s lice dok gledam u njega. Osjećam svoju vučicu kako ponosno urliče unutar mog bića. Toliko je prekrasan i snažan.
„Moj je red“, glas Amande me vraća u stvarnost. Gledam za njom kako ponovno ulazi u ring i hvata se mikrofona.
„Dame i gospodo, došli smo do Gran finala! Konačno!“ hladi se rukom, imitirajući lepezu. „Ne znam kako je vama, ali ja sam sva mokra od uzbuđenja. Za pobjednika Spartane bore se Gabriel Mactire i Marcus Afanas. Obojica su iznimno vješti i privlačni – obojica su alfa vukovi… grrrrrr.“
Publika odjekne smijehom. Dobro to radi Amanda. Zvuk „grrrrrr“ donosi dozu šale i dodatnog uzbuđenja te stvara opuštenu atmosferu među prisutnima. Baca sve na šalu, iako se uzbuđenje i napetost itekako osjećaju u zraku. Ovo je ključni meč. Marcus protiv Gabriela, brat protiv brata. Nije mi svejedno. Svi znaju da će ova borba biti nezaboravna – odlučujuća. Gledam lica gledatelja. Na njima je vidljivo da s nestrpljenjem iščekuju tko će izaći kao pobjednik iz ove spartanske borbe. Hoće li pobijediti njihov Alfa? Ovo nije samo bezazlena borba, već puno više od toga. Iščekujem i ja, ali bih najrađe prekinula sve.
Ne mičem se sa svoje pozicije. Amanda stane uz mene, pridružuje nam se i Luka.
„Ne sviđa mi se ovo“, izjavljuje Amanda.
Niti meni, pomislim.
„Zašto?“ pita ju Luka.
„Oni su braća, vole se i poštuju. Ovo je potpuno krivo.“
„Mi smo mjenjolici. Ovo je naš način“, hladno komentira Luka i ne ostavlja prostora za daljnju komunikaciju.
Pogledam ga, duboko izdahnem, a zatim vratim pogled prema ringu. Znam da je ovo nužno, znam da je ovo njihov način – naš način. Ovo je sukob koji je trebao biti razriješen prije mnogo vremena, pod drugačijim okolnostima. No, događa se sada. Publika ne zna tko je zapravo Marcus, ali mi koji smo ovdje – znamo. Samo se nadam da će ovo biti dovoljno i da će uspjeti riješiti ono što toliko dugo kuha u njima. Želim to, zbog oboje.
Gran finale – Gabriel Mactire / Marcus Afanas
Gabriel i Marcus već su u kavezu. Toliko slični, a toliko različiti. Obojica su izrazito dominantni alfa mužjaci. Gledam čas u jednoga, čas u drugoga. Na njihovim licima se ništa ne iščitava. Izgledaju jako slično, a zrače isto – opasno i nepredvidivo. Napetost u zraku gotovo je opipljiva dok bratski rivali stoje jedan nasuprot drugome, bez riječi. Napeta sam. Stisnem Amandinu ruku pored sebe. Ovo iščekivanje me gotovo ubija. Jedva čekam da se sve završi.
Gong označava početak prve runde.
„Jesi li spreman, mali brate?“ pita Marcus.
„Spreman“, nasmije mu se Gabriel.
Borba počinje grubo, a dvoranom odjekuju zvukovi njihovih koraka i udaraca. Lijepo je za gledati, ako se to tako može kazati.
„Nevjerojatno koliko su sinkronizirani“, komentiram na glas.
„Da, bore se gotovo jednako“, potvrđuje mi Luka.
Marcus je majstor prljavih trikova, ali svaki njegov potez nailazi na precizan odgovor u Gabrielovoj strategiji. Borba je snažna, ali ritmična – svaki njegov trik Gabriel uspješno neutralizira. Ne razumijem se previše, ali imam osjećaj da Marcus samo testira Gabriela. Provocira ga, iskušava, ne toliko snažnim udarcima koliko strateškim. Izgleda kao da uživa u onome što radi. Gabriel se uglavnom fokusira na obranu, ne napada. Odjednom, situacija se iznenada mijenja. Marcus neočekivano skače visoko u zrak, pokušavajući oboriti Gabriela udarcem koljena u glavu. Srećom, Gabriel i taj potez vješto neutralizira. Zadržavam dah. Situacija je zaista nepredvidljiva. Izgledaju kao da se igraju, kao da ne misle ozbiljno, ali onda se dogodi nešto ovako, što nas sve uzdrma. Zvukovi su snažni, udarci brzi. Iako djeluje kao da spariraju, znam da još uvijek testiraju granice jedan drugoga, ne bore se „ono pravo“.
„Vidim da si uznapredovao“, komentira Marcus.
„Nemoj da te to iznenađuje, Wonderboy. Pogledao sam svaku tvoju borbu“, vraća mu osmijehom.
Marcusov izraz lica se na trenutak naglo mijenja. Vidno je iznenađen, gotovo dirnut, ali brzo vraća svoju arogantnu masku.
„Svaku? Pa mogao si se javiti pa da odemo na piće i malo popričamo“, nastavlja u svom stilu.
„Nije bilo potrebe. Bio si dobro i to je jedino što me zanimalo.“
Marcus tada naglo zastaje i spušta ruke. Stane i Gabriel. Čujem njihov razgovor i pratim izraze njihova lica. Odjednom je sve jasno. Njihova bratska ljubav i međusobno poštovanje nikada nije bilo upitno. Arogancija i muška glupost, to je ono što ih je zaista držalo razdvojenim.
„Dolazio si na borbe da se uvjeriš jesam li OK?“
„Da“.
„Gledao si baš svaku?“
„Baš svaku. Morao sam te vidjeti vlastitim očima“, izgovara mirno Gabriel. „Ti si moj stariji brat, mi smo uvijek bili povezani i jedino što mi je ostalo nakon smrti roditelja. Nisam te nikada otpisao!“
„Predajem borbu“, prodere se Marcus.
„E nećeš mi to ponovno uraditi!“ zaprijeti mu Gabriel.
„Ja radim što hoću, kada hoću i kako hoću. Ti nisi moj Alfa“, autoritativno mu odgovara Marcus.
Gabriel stoji mirno, njegove šake su stisnute. Vidim izraz šoka na njegovom licu, ali i nešto drugo, puno važnije. Ono duboko poštovanje i ljubav, koja nije mogla biti narušena nijednom pobjedom ili porazom.
„Marcus?“
Podiže glavu i vraća pogled na svog mlađeg brata. Gabriel mu pruža ruku bez posebnih riječi. Znam da je svjestan težine njegove odluke. Postupio je ispravno jer je velik mužjak. „Hvala ti brate, hvala ti za sve.“
Marcus prihvaća njegovu ruku. Ništa mu ne odgovara, ali njegove oči odaju ono što se događa u njegovoj nutrini. Duboko je dirnut.
„Čeka me jedna zgodna gospodična. Kasnim na bal“ , pogleda u mene i ponovno se smiješka u svom stilu.
„Ne pretjeruj!“ prijeti mu Gabriel, ali njegov ton je šaljiv.
„Ja, nikad“, kimne mu glavom, a zatim izleti iz ringa.
