5. ALFA
GABRIEL
Još je uvijek ne mogu izbaciti iz glave. Već dva prokleta dana mislim samo na nju i njene zelene oči. Anna Crimson – ime joj zvuči jednostavno, ali intrigira, baš kao i ona sama. Osjetio sam je jučer poslijepodne. Bilo je to poput udarca munje dok sam sa svojim čoporom trčao kroz šumu, iznenada i snažno. Osjećaj je bio toliko dubok da sam promijenio smjer našeg kretanja i krenuo prema čistini, prema njoj. Vuklo me je nešto nepoznato, nešto što nikada ranije nisam osjetio. Morao sam saznati kamo vodi.
Isprva sam mislio da je možda nekakav plijen, ali onda sam ju nanjušio. Njen miris, nošen vjetrom, obuzeo me poput uragana i u trenutku probudio sve moje instinkte. Toliko razorno, toliko jedinstveno. Ne, ona nije bila plijen, bila je nešto puno gore. Znao sam čim sam ju ugledao. Stajala je na proplanku gledajući prema dolini koja se prostirala pred nju, nesvjesna zvijeri koja ju gleda iz sjene. Promatrao sam ju trenutak duže, upijajući svaki njen pokret, utapajući se u zvuku njenog smijeha. Okupana u sunčevoj svjetlosti, okružena jesenskim bojama, bila je najljepša žena koju sam ikada vidio i jedina prema kojoj sam osjetio vezu. Još uvijek pod dojmom, nisam htio vjerovati svojim nagonima, ali nije bilo dvojbe. Ona je moja! Nešto toliko rijetko, nešto što zovu darom i pripalo je meni. Da nisam bio u vučjoj formi, vjerojatno bih se nasmijao na ironiju sudbine. Njena pojava me iznenadila, obuzela, instinkt u meni je vrištao da ju obilježim kao svoju, ali sam ostao suzdržan. Moj čopor je protrčao pored nje, a ja sam stao. Morao sam je vidjeti izbliza, želio sam da i ona mene vidi. Upijao sam je pogledom, sve egzotične detalje njenog lica. Ona je spoj nježnosti i seksipila, meni gotovo nestvarna. Crna kosa, svijetla put, a oči – najneobičnije boje koje sam ikada vidio, zelene poput borove šume.
Kad je progovorila, znao sam da je uplašena. Pričala je u prazno i bila je preslatka. Gledala je u ogromnu zvijer ispred sebe. Pitao sam se hoće li me i ona prepoznati, onako kako sam ja prepoznao nju, ali bilo je jasno da je čovjek – mirisala je kao čovjek. Oni su drugačiji od nas. Ne vežu se poput vukova. Njen ljubimac je zaštitnički iskočio pred nju kao mala, odvažna barijera. Bio sam zabavljen njome i srčanosti tog sitnog bića, sve dok ga nije zaštitnički podigla u naručje. Tada sam shvatio da se moram udaljiti, čim prije, i potisnuti vlastiti nagon. Želja da je uzmem bila je previše snažna. Naklonio sam se prije odlaska, htio sam joj dati do znanja da ju razumijem. Znala je što sam.
Jutros, ista priča. Cijelu noć sam trčao, tjerao svoje tijelo do krajnjih granica, nadajući se da će me iscrpljenost osloboditi misli o njoj, ugušiti tu neizdrživu želju. Oh, kako sam bio u krivu. Ono što je raslo u meni kretalo se brzo i snažno, i bilo je gladno. Još sam uvijek procesuiralo ono što se događalo, tražio način da obuzdam svoje nagone, možda da ih i ugasim. To bi bilo najbolje, najsigurnije za nju, jer je ona slaba, samo čovjek. Želim je, više od svega, ali znam da je preopasno. Imam previše neprijatelja koji neprestano ruju oko mene i iza mojih leđa, tražeći bilo kakvu slabost. Vrijeme za Vrste je osjetljivo, a moja odgovornost ogroman teret. Moj čopor se neprestano širi, obuhvaćajući cijeli grad i njegove stanovnike. Svjesno ili nesvjesno, doveo sam se do njene kuće. Htio sam je vidjeti još jednom, i bila je tamo, pijući jutarnju kavu, izgubljena u svojim mislima. Sad sam bio siguran što je ona meni i moj vuk je morao ostati obuzdan. Odlučio sam, ostat će zaštićena, daleko od mene, ali pod mojim budnim okom. Nadam se samo da ću izdržati. Već je teško.
Pokazao sam joj se, ponovno u svojem vučjem obliku, jer bi čovjek bio preopasan. Htio sam da me vidi, da osjeti ono što me razara, poput oproštaja. Ovaj put nije bila uplašena, podarila mi je osmjeh. Naravno da me se nije bojala. Dao bih život za nju. Ona je moja družica – Ana Crimson, prekrasno, zamamno biće, a zatim sam se okrenuo i potrčao za svojim čoporom.
Osjetio sam njen miris čim sam kročio u Green Garden. Bila je dovoljna sekunda. Pratim je kako se zabavlja s prijateljicom, za šankom. Naš novi inženjer, pomislim u sebi. Bit će ju izuzetno teško izbjegavati, naročito s nadolazećim projektom. Poput voajera, upijam svaki njen pokret, smijeh, gestu. Večeras je neuobičajeno puno mužjaka u izlasku i previše je pari očiju uprtih u njenom smjeru. Ne sviđa mi se i smeta mi. Osjećam val ljubomore kako raste u meni. Sama pomisao nje s drugim mužjakom, pokreće agresiju u meni. U napasti sam da ih sve rastrgam, ali još uvijek sam miran. Luka je blizu nje i to me umiruje. Znam da joj nitko neće prići, bar zasad. Pogledom pratim linije njenog tijela koje se savršeno ocrtavaju u toj uskoj crvenoj haljini. Kada bi znala da je crvena moja omiljena boja, ne bi to nikada nosila. Previše je privlačna i zgodna. Njena leđa gotovo pozivaju na dodir, a njena stražnjica… Zarežim, a tada zastanem. Moram pronaći način da smirim svoje nagone jer me ljubomora izjeda. Pjevač benda me ugleda, a zatim pozove k sebi. Želi da pjevam. „Nema problema“, odgovorim mu. Nasmijem se, penjem se na binu i lovim mikrofon. Potjerat ću je iz lokala. Kao i uvijek volim stupiti na scenu u punom sjaju. Ipak sam ja Alfa.
ANNA
Kada bi mračni, pali anđeo imao dijete s Helenom Trojanskom, onda bi to bio Gabriel. Gledam ga i ne mogu skinuti pogled s njegovih zlaćanih očiju. Stoji ispred mene, previše blizu. Zrači čistom arogancijom, dominacijom i gotovo nevjerojatnom ljepotom. Svjesna sam da sam već dosta pripita, ali u neku ruku, to mi čak i odgovara. Osjećam se opušteno i odvažno. Neću uzmaknuti pred njim.
Ono što budi u meni, nije mi posve jasno, jer se nikada nisam ovako osjećala. Opijena sam njegovom pojavom i želim ga! Privlači me na milijun načina. Gotovo je komično jer ga ne poznajem, ali mu ne mogu odoljeti. Kao da me nešto vuče k njemu. Znam da je vuk i vjerojatno opasan, ali nije me briga. Ne osjećam strah, samo potrebu. Zanemarujem sve svoje logične alarme i želim se utopiti u njemu; nepromišljeno, snažno i iracionalno. Gledam u njega i razmišljam kako grizem te izazovne usne i gotovo mogu zamisliti njegov dodir po svom tijelu, iako me ne dodiruje. Kada sam zadnji put imala seks? pomislim u sebi, a zatim se trgnem. Ponovno pogledam u njegove usne, a na njima titra smiješak. Toliko privlačan i toliko arogantan. Stojim nepomično i pitam se može li mi pročitati misli.
„Amanda, što misliš?“ upitam bez skidanja pogleda s njega. „Izgleda li ti više kao Brad Pitt u Klubu boraca ili Henry Cavill u Witcheru?“
„Henry,“ odgovara Amanda, i dalje srčući slamku.
Nisam sigurna tko gore izgleda, ona ili ja, ali nije ni važno. Večeras uživam sa svojom najboljom prijateljicom i ova noć je samo naša. Prošlost i sve probleme o kojima ću razmišljati sutra, ostavljam za sobom. Želim uživati u trenutku, bar večeras. Možda mi se i posreći. Sreća što ispred mene stoji najzgodniji muškarac na svijetu. OK, nije muškarac, on je nešto puno više od toga, ali to me nekako još više uzbuđuje.
Gabriel skrene pogled na Luku, i čini se kao da imaju nijemu komunikaciju, a zatim vraća fokus na mene
„Iako, ja bih uvijek izabrala Thora“, pijano se nasmije Amanda, pogleda zavodnički u Luku, a zatim vrati pogled na mene.
Njen pogled je mutan, vjerojatno kao i moj. Kao da me čita, prasne u smijeh, a ja za njom. Vidno smo pijane, ali i dobro raspoložene. Ništa nam to večeras ne može pokvariti. Osjećam se moćno i dovoljno hrabro. Više nikada neću biti nevidljiva, a još manje živjeti u tuđoj sjeni.
„Ja sam Anna, a ovo je Amanda“, izgovaram odlučno i pružam Gabrielu ruku.
„Gabriel“, izgovara lijeno dok mu se kut usana podiže u osmijeh.
Njegov glas je poput melema za moje uši, dubok i prodoran. Gledam trenutak duže u njega, a zatim krajičkom oka primjećujem da nitko više ne gleda u našem smjeru. On je najdominantniji mužjak u lokalu i vjerojatno najjači. Poput princa tame, ne princa, poput mračnog kralja. Dovoljno je samo da me pitaš i pošla bih s tobom. Koga zavaravam? Dovoljno je da mi daš mig i krenula bih s tobom, gdjegod, prolaze mi misli kroz glavu. Nisam imala puno ljubavnika u životu. Kevin je bio moja najdulja i najozbiljnija veza, ali sve je to smiješno s onim što mi radi Gabriel, a da me još nije ni dotakao.
Prima me lagano za ruku i povlači k sebi. Toplina njegovih prstiju odašilje žmarce duž cijelog mog tijela. Osupnuta sam, uzbuđena. Više ne mogu dešifrirati što sve osjećam! Svoju lijevu ruku stavlja oko mog struka držeći me čvrsto pripijenu uz svoja prsa. Dozvoljavam mu i ne uzmičem. Uživam u njegovom dodiru. Duboko udahnem njegov miris, poput svježe borove šume, a zatim lagano zatvaram oči i prepuštam se trenutku. Osjećam sve i puno više od toga. Kao da sam u usporenom filmu, kao da ga poznajem oduvijek. Spušta lagano glavu, blizu mog uha. Sada osjećam njegov topao dah na svome vratu. Ne dodiruje me usnicama, samo je jako blizu i to me neopisivo uzbuđuje.
„Idi kući, Anna. Preizazovno izgledaš u ovoj haljini. Puno je napaljenih životinja ovdje. Ne bi bilo lijepo da nekoga povrijedim“, šapne mi senzualno.
Upitno podignem obrve.
„Mogu namirisati tvoju želju… Mmm… mirišeš tako dobro, a izgledaš još bolje“, zareži lagano.
Taj zvuk me gotovo izbaci iz takta, ali ne govorim ništa. Ponovno podignem obrve, ovaj put u začuđenom izrazu.
„Idi kući“, naredi.
„Ili…?“ uspijem prošaptati. Vidim kako stišće zube. Gleda me direktno u oči, ali ne uzmičem. Čini se kao da se premišlja oko nečega, a zatim me nježno ispušta iz svojeg stiska. Automatski osjetim hladnoću, već mi nedostaje njegov dodir.
„Ovo nije demokracija, ovo je moj grad“, kaže oštro, a zatim se okrene i ode.
Ostajem bez teksta, nijema. Gotovo stojim minutu zamrznuta u mjestu i nepomično gledam u njega kako se udaljava. Otišao je moj Richard Gere, pomislim u sebi. Razočarenje se brzo pretvara u ljutnju. „Jebem mu!“ zasikćem ljutito. „Što si on to umišlja, da mi može naređivati?“
„On je jedini u ovom gradu koji to zakonski i može. Ili igraš po njegovim pravilima ili se seliš“, laganim tonom odgovara Luka.
„Nadajmo se da nije psihopat“, sarkastično nadodaje Amanda.
„Znaš li kako se postaje Alfa, Anna?“ upita me Luka.
Odmahnem glavom i pravim se da ne znam. Ako je suditi po vukovima, onda je jasno da je to vođa i najdominantniji član čopora. On je obično najjači, najiskusniji i ima najviši status. Onaj, koji donosi ključne odluke – lider, ali ne uvijek kroz agresiju. On je taj koji vodi, organizira i osigurava stabilnost te organizaciju unutar čopora. Pitam se samo gdje je njegova alfa ženka?
„Gabriel je postao Alfa preuzimanjem pozicije uslijed prirodne smjene, ali tada je bio jako mlad. Mnogi su vjerovali da neće biti u stanju voditi čopor, zato je više puta izazvan…“
„Kako to misliš?“ upitam. Znam što govori, ali želim čuti više.
„Jedan od načina kojim se postaje Alfa , ili gubi tu poziciju, je kroz nadmetanje.“
„Misliš na tuče?“ iznenađeno upita Amanda.
„Recimo da, da“, osmjehne joj se Luka. „Status Alfe može biti naslijeđen, ali u konačnici, mora biti zarađen. Gabriel može biti izazvan u bilo kojem trenutku, i bio je, nebrojeno mnogo puta. Svoj status je itekako zaradio. U konačnici, Alfa čopora je najjači, najdominantniji i najinteligentniji mužjak“, objašnjava Luka.
„Ali ne mora biti nužno pravedan i dobar. Kakav je on Alfa?“ upitam ga ozbiljno.
„Alfa vlada strahom, svojim sposobnostima, ili kombinacijom istih. Gabriel je jedan od rijetkih koji uživa ne samo povjerenje, već i ljubav svog čopora. On je najpravedniji i najjači Alfa kojeg sam ikada upoznao i moj najbolji prijatelj.“
„I može biti izazvan u bilo kojem trenutku? Nemoj mi reći da su to vaše famozne sportske igre?“ uplete se Amanda.
„Ma neee, ono su sparinzi, mada je Gabriel i tamo ostao neporažen, a nije se borio samo s vukovima“, sa smiješkom odgovara Luka.
„Na što točno misliš kada kažeš da je poziciju preuzeo prirodnom smjenom?“
„Nažalost, Gabriel je rano ostao bez roditelja. Brzo je morao odrasti i preuzeti odgovornost za cijeli čopor. Iz tog razloga je tako dobar i svi mu se podvrgavaju. Morat ćeš i ti. Djevojke, vrijeme je da odete kući.“
„Ali ja nisam Vrsta“, izjavljujem ljutito. „Neće me potjerati na spavanje!“
„Ti si…“ započinje Luka, „mislim da si ti nešto posebno i da ćeš mu poljuljati svijet, a da toga nije ni svjestan“, nasmije se enigmatično.
Gledam u njega jer ne mogu razlučiti na što točno aludira.
„Brad Pitt!“ uzvikne Amanda i prekida tijek mojih misli. „Više je kao Brad Pitt!“
„Ajde, odbacit ću vas kući, niste u stanju voziti, a čule ste Gabriela, nije više sigurno da same sjedite za šankom. Atmosfera se zahuktava. Jedino što sprječava ove mužjake da vam se približe je Gabrielov miris i moja malenkost. Pogledajte oko sebe i vidjet ćete da ste jedine žene u baru.“
„A ti si naš anđeo čuvar?“ upita ga Amanda.
„Ne, ja sam Gabrielov beta i vlasnik Green Gardena.“
