Kad sjećanja kucaju, vrata zaključam

I dišem tiho, neprimjetno.

To kuckanje koje mirno slušam

Probudi u meni sve ono sjetno.

I premda se poželim od njih skriti,

Pa stanem iza zatvorenih vrata,

Tapkanje to ne da mi spiti

Kao kazaljka starog, drvenog sata.

Kad sjećanja kucaju, u snove bježim.

Tamo me ne čeka ni zveket ni riječ.

Ali u postelji – toj od snova mreži

Poneko sjećanje, ipak, čeka me već.

Ella Bojčetić