ŽENA
Jesi li samo mrva, zvjezdani trag?
Vrludava svjetlost što se noću ljeska?
A kad dođe jutro i noć pokupi svoj sag
Nisi zvijezda koju pamte plavetnila nebeska.
Nastala si od muškarčeva rebra,
Da budeš jednaka, a srcem voljena,
Da sjajiš više od zlata, bljeska i srebra,
Zato si, ženo, stvorena!
Rođena si da otjeraš kiše i oblake
Kad se nad domom nadviju tvojim,
I kad je Nebo prazno, ti nacrtaj zrake
I svojim ih osmijehom oboji!
Nekom si sestra, prijateljica i sjeta,
Enciklopedija i za plakanje rame,
Kćerka i baka, sjećanje na prošla ljeta
Ili najljepše oči, oči nečije mame.
S tobom je rođena jedna nova era,
Nečija si ljubav, strast, sve što netko treba,
Nečije si čekanje, smisao i vjera,
Zvijezda koju jutrom pamte plavetna neba.
Ella Bojčetić
