13. poglavlje
Pa dam na zemlju dok drhtim i tresem se. Sergej mi prilazi zabrinuto.”Šta je pita me?”
To ne može biti istina. To nije.. To..
Šta je Andreja skrivio. Kad ugledam promjenu na Sergejovom licu.
“Ti znaš nešto. Reci mi.
Nemoj. Neće ti se svidjeti.
Svejedno mi reci
Nemoj molim te ne mogu.”
Želim znati histerična vičem dok prolaznici gledaju.
Stavi mi prst na čelu i tada slušam razgovor u glavi koji se odvija:
Znaš li šta je otkup duša.
To je kada se Đavo i Bog nagodbe koja će od određenih duša gdje zauzvrat nečije.
Andrej je jedan od nagodbenih.
Suze mi se skupljaju u očima.
Jesi li ikad čitao odlomak o glavnici luka koja je prepukla. “Braća Karamazovi”.
Živjela jedna žena, zla i opaka, i umrla. Za sobom nije ostavila nijedno dobro djelo. Dograbili je vragovi i bacili u ognjeno jezero. A njezin anđeo čuvar stoji i misli: “Kad bih se bar mogao sjetiti nekog njezina dobra djela pa da kažem Bogu!”
I sjeti se on i veli Bogu: “Ona je jednom u vrtu iščupala glavicu luka i dala je nekoj prosjakinji.” A Bog mu odgovori: “Uzmi sad ti tu istu glavicu luka i dobaci je njoj u jezero, neka se uhvati za nju i drži, pa ako je izvučeš iz jezera, nek ide u raj, a ako luk pukne, nek ostane tamo gdje jest.” Otrči anđeo do žene, pruži joj luk i veli: “Na, hvataj, ženo, i drži se dobro.”
I počne je oprezno izvlačiti, i samo što je nije izvukao, ali su se drugi grešnici u jezeru, kad su vidjeli kako je on izvlači, uhvatili za nju ne bi li se i oni izvukli. A kako je žena bila zla i opaka, počela se ritati i derati: “Mene vuče, a ne vas, ovo je moj luk, a ne vaš!” Tek što je ona to izgovorila, luk pukne i prekine se. A žena opet padne u jezero i gori u njemu i dan-danas. A anđeo zaplače i ode.
E pa Andreja je činio samo dobro i u životu.I briga ne za vaše nagodbe okrenem se i idem znam kuda.
