15. poglavlje
Dear God send me a lamb.
Najgora želja…
Započinjem izlaganje i on me prati, neznanac iz publike…
Okej. Imam 27 godina. Ne bi trebalo da me uzbuđuje tako letimičan pogled sa neznancem, i to mladićem 13 godina mlađim od mene i dečka iz srednje škile. Okej, nisam baš popularna spisateljica, ali večeras držim pažnju. Odagnam te misli iz sebe, iz svog uma i nastavljam sa izlaganjem.
Pisanje romana je kao kada zamislite dvorac u Škotskoj, a zapravo ispadne kao kućica od čerpića. On me prati pogledom i to me uznemiruje. Kada voditeljica programa pita da li ima nekog pitanja iz publike, on i još jedna djevojka podižu ruke. Da li će mi postaviti pitanje… Suše mi se usta, ali on stidljivo spušta ruku, a mene je uhvatio strah i pogled mi se susteće sa njegovim.
Moje srce je kao ptica u kavezu, koja želi da propjeva, a za njega ne znam. Nakon toliko vremena dobijam iznendanu snagu i poručujem mu, god teško, koliko god vam se činilo nemoguće, nekad beznadežno, nemojte odustajati od sebe i priznavanja sebe kao pisca, ama nikad! Samo je potrebno ići naprijed, a ne gledati nazad, jer svako dijelo ima čitaoca, ne kažu džaba – Neko će ga pročitati. Vrijedno, da ili ne, ali će pročitati i ostaviti utisak, da ili ne.
Nijedna knjiga nije vrijedna osuđivanja. Posle smrti će vas možda bacati u blato i kaljati vaše ime, a možda će povući vaša prašnjava dijela iz fioke i udahnuti im novi život i na njih ostaviti utisak. I sada, deset godina poslije, držim njenu knjigu svaki dan vadeći iz fioke i svaki put mi naviru suze. Toliko joj toga nisam stigao reći, pokazati istinu. Otišla je prerano, ostavljajući me samog da patim u tišini. Vječitoj tišini, osjećajući njen miris, miris velike spisateljice, čekajući momenat kada ćemo se opet stesti, iako sam pomoću njenih savjeta postao poznati pisac za života, ona je to postala tek nakon smrti. Njena djela su dosegla vječnu slavu tek nakon smrti.
Ovo je priča o nama, dozvolite da vam je ispričam.
