17. poglavlje
Rekli su o meni, kada sam se rodila, da ću biti uvela ruža, nesrećna u ljubavi. Danas sam bila na kavi sa bratom i nekim njegovim društvom. Za mene ne postji ni juče ni sutra, Samo danas, uvijek mi je danas! Uglavnom svi su oni zaposleni, uspješni i imaju porodice, a najvažnije od svega, imali su priliku da završe ono šta vole! Zavidim im na tom, svima zavidim! Slobodi izbora, nemaju pojma koliko su sretni, a ja…
Svaki dan je borba! Imala sam, naime, veliki san koji je sezao iz djetinjstva, htjela sam biti doktorica i to uspješna, htjela sam ja štošta, ali bolest me je skačila i to ne bilo kakva bolest, a ne, ne, nije to samo došlo iz vedra neba, već se kupilo gdinama. Bolest se, uglavnom, stvorila i ja sam došla u slijepu ulicu, nema nazad, nema lijevo ili desno. Samo naprijed, a to naprijed je neizvjesno, mračan tunel kroz koji se nazire samo tračak svjetlosti samo kroz malu rupicu, a ja lično se moram provući kroz nju poput malog miša i usput još stotoinu puta se ogrebati o ono što oljuštim pri prolazku i izdržati sav taj teret koji padne na mene. Bila sam na ivici da ne završim ni srednju školu, čak ni to, ali poklopile su se neke stvari i Bog mi je pomogao da se ti svi ljudi smekšaju i pomognu mi, veliko im hvala!
Kada sam završila gimnaziju, ostalo je pitanje šta sad, kuda, kamo… Sa srednjom školom ne želim ostati, a bolest je u punom jeku, jača od mene, vidim da nisam za naporno i teško učenje. Očaj, planina očaja, a more tuge.
Sudbina se postarala i za to, prolazeći ulicom ugledam oca jedne moje drugarice i shvatim u momentu da otac nju tu upisuje i ja kao iz topa kažem „I ja želim tamo!“ Ulazim tako u kancelariju i kažem „Hoću šta je ta cura upisala, šta god da je!“ Možete li samo zamisliti kolio je to bilo smiješno! Urnebesno! Završila sam ja i to nekako i danas imam diplomu ekologa, puno su mi pomogli i ti ljudi na fakultetu, asistenti i profesori, a dosta zasluge nosi i ta djevojka, a poslije i još jedna drugarica što sam je upoznala. Stvarno im hvala. Bog se postarao i za to, za sve. Neki uticaji u svemiru su bili povoljni, karma moja ili šta, uglavnom završila sam i to. Tri godine sam bez posla, a piasnje je kao i sve u mom životu došlo spontano.
Ljudi me pitaju kako sam počela pisati, a odgovor je jednostavan – slučajno! Ime moje prve njige „Anamarjel“ i sama ideja njige mi se javila u 4. razredu gimnazije, ali ja sam je u tom momentu gurnula u zapećak svoga uma. Došlo je liječenje i u toj prvoj godini sam uzela olovku i papir i napisala prve dvije rečenice, nije se moglo više, bolest je bila jaka, a ja puna problema. Vidjela sam da ne ide, zgužvala sam papir i bacila ga. Nakon doglednog vremena sam opet pokušala i uzela ovaj put svesku, ali uzalud, nakon tri godine liječenja, a započela sam se lijećiti februara 2010. godine, vidjela sam u novinama da se na tržištu kod nas pojavio tablet i vidjela sam da bi to bilo idealno za moje pisanje, za raštrkan tok mojih misli. Ovaj dan mi je došao kao osvježenje, kao podsjećanje. Samo pregršt izgubljenih snova, neostvarenih, zatrtih u pepeo zemlje. U ogledalu duše, odraz gubitnika, jer sa koje strane medalje Sunce sja ni sa jedne ni sa druge, jer u životu je sve nesigurno kao pijesak koji prolazi kroz prste, promiče i nestaje.
Spominjem današnji dan nakon povratka sa kave sa bratovim prijateljima, jer sam donijela odluku i to čvrstu. Napisaću djelo po kojem će me pamtit! Sjedim u atobusu do prozora i ponavljam te riječi – djelo po kojem će me pamtit’!
Djelo po kojem će me pamtit’!
Djelo po kojem će me pamtit’!
Šifra: The Diagnose
Započeto 18. februara 2016. godine
