18. poglavlje
Jer ja sam HELENA ŠIZOFRENIČSRKA
Šifra: The Diagnose
Započeto 18. februara 2016. godine
ŠIFRA
Bol – šizofrenija!
Bol – šizofreničar!
Bol – samoća!
Bol – tuga, čemer, jad!
Bol – kazna, samo kazna!
Cijeli život se opominji, kažnjavaj sebe samoćom, niko ti nije suđen, ti nisi nikome suđena! Odraz ogledala gubitnik – uvijek na gubitku!
Konačni ishod – smrt, jer ovo je pričao o smrti, smrti jedne divne, čiste duše, koja nikome zlo nije mislila. Radnju mog života piše i režira smrt u raznim oblicima. Cijeli moj život je jedna smrt. Pisanje je moj jedini način da komuniciram sa svijetom. Nadam se da će me čuti!
Svijtli kao neonski natpis na mom čelu – Šifra! Ovo je priča mog života. Rođena sam u zimu, kažu da su zimska djeca depresvna… Urnebesno smiješno! Rodila sam se kao zdrava i normalna, ali u meni je klijala klica bolesti. Pitam se za čije sam grijehe plaćala i ispaštala… Kažnjena sam, a nisam ni počela živjeti, čije zlo ili nemar?! Svi mi kažu, sada kada sam odrasla, da sam mila, dobra, sa divnom dušom, anđeo iznimne dobrote, a ja… Ja se osjećam tako prljavo, tako istrošeno psihiči, tako nesposobna za bilo kakvu emociju, napredak, bez ikave šanse za uspjeh. Samo zatomljena bolest koja prlja zidove moje duše, kao rak što se uvlači i nagriza organ, a moji svi kao da su nagriženi!
Rođena sam sa sedam mjeseci, a dva sam provela u inkubatoru, da li je to imalo uticaja na zloćudne događaje poslije, nikad neću znati. Rođena sam normalna, sve je bilo OK, međutim, šta tinja u nečijoj glavi, niko ne zna. Ratno dijete, možda su me i zamijenili, možda bi i to bilo lakše mojim roditeljima, iako se uvrijede kada im kažem da sam teret, ali ja se upravo tako osjećam kao teret, teret Bogu, ljudima, prtljag problema. Teret lanaca na mojoj duši je ogrman broj neisplakanih suza, ne zna im se kraja, jednostavno više ne ide na oči. Teret na duši je ogroman, često poželim da me nema, da prosto nestanem, jer sama sebi sam teret, jer bol je duboka i umjesto da rana zarasta, samo puca i krvari; Bože ima li kraja?! Neću vas slagati da nisam imala misli da se ubijem, jesam, ali dala sam obećanje Bogu, sebi i majci, a prvenstveno sebi. Ja neću dići ruku na sebe ni kad mi bude najteže, neću taj grijeh na sebe, neću u pakao na onom svijetu, kad već proživljam pakao ovde na zemlji. Taj grijeh Bog ne prašta, a ja sam već stoput izgorela od ovog svog ognja na zemlji. FIRE IS CATCHING!
Nisam toliko sebična da ljude iza sebe, a pogotovo najbliže, zadužujem pogotovo ne bolima, ne više bolima, dosta je bilo! Vući ću se na sve četri, puzati, grebati, ali vući ću se i boriti sve dok ima imalo snage u meni i posljednjim atomom ću hodati. Bar malo da pomjeram okove, granice kojima sam sputana, a koje ne znam čime sam zaslužila. U mojoj duši je ogrmna količina krikova, jauka, boli kojih ne mogu ispustit, jednostavno ne izlaze iz mene, koliko god se trudila i željela. Toliko ljudi se trudilo i trudi oko mene, tako da ih ne mogu iznevjerit. Ne, ja držim do svoje riječi i svog obećanja. Riječ je zakon, ja ako kažem da ću doći tad i u to vrijeme, ja ću i doći. Ponekad samo poželim da mogu samo sanjati noćne more i buditi se oblivena znojem, samo da se količina boli i jada smanji. Budimo iskreni, ja sam prtljag problema, a ko će ikada od momaka ili upšte od muškog roda reći i uprjeti prstom – Ja biram tebe! Nisam ja te sreće…
Moje je samo da lutam ovim svijetom kao vreća prazna i patim u samoći. Gledam oko sebe ljude pune sreće i tako okrećem glavu i sputam oči pune suza, nabacim prisilan osmijeh na lice da niko ne primjeti, jer to mi je osnovna misao vodilja. Zavidim ljudima na sreći, na ljubavi i nečemu što nikada neću doživjeti, jer da budem iskrena, dijelom je to i moj izbor. Donijela sam odluku, jer niko nije suđen meni,a ni ja njemu. Gdje god da pogledaš – ljube se, grle se, ali samo okreneš glavu i nastaviš dalje. Jedna od najtežih stvari u životu mi je bilo kada je brat našao prvu curu i kada sam se morala družiti sa njima, nije da mi je bilo ružno, ali svako malo – cmok-cmok! Tako i u kinu… Moja se duša kidala. Okrenem glavu i zagledam se u jednu tačku fiksirajući je i izgubim se.
Misli, mnogo misli, mnogo sjećanja, puno pitanja, a nijednog odgovora, ni ko da odgovori. Neisplakane suze neće da krenu. Ugrizem se za usnu ili napravim neki zvuk nakašljavajući se, otjeram negativne misli, stavim ih u najdalji zapećak svog uma i krenem dalje. Nastavim gledati film, tražim razlog da se smijem, da uđem duboko u radnju filma, uživim se do najsitnijeg detalja, samo da mi donese zaborav. Samo zagrljaj, cmok, ali nisu oni krivi, nije niko kriv, odeš u kino i tako je, odeš u park – grle se i ljube, ali počnem se pitati čime sam zaslužila da hodam kao duh kroz masu, duh koga niko ne primećuje. Kao da je ovo Njujork, a ne Gradiška ili Banja Luka.
Poludeću od nemira, noćne more su sve strašnije, zemljotresi, ucrvale rane, bježanje, ali od čega, a što je najgore, ne mogu se trgnuti iz njih. Samo bih htjela da bol prestane i nestane! Ne znam šta je, ali je najgore što živim noćne more i u životu. Juče sam kupila knjigu Virdžinije Vulf koja je bila velika spisateljica, ali nije se uspjela izboriti, imala je manični bipolarni pooremećaj i utopila se. Toliko se bojim da neću moži izbjeći istu sudbinu, pritom ne poredim sebe i nju po spisateljstvu, ali se bojim istog kraja. Nadam se da će me po ovoj knjizi pamtiti. Molim vas, čitajte je kao molitvenik i kao zahvalnicu za sve u životu, jer bojim se da ću preći korak do dna. Ko govori da će se ubiti na kraju to i uradi. Spisak onih koji su se ubili, a bili su psihiči bolesnici (Sin Alberta Ajnštajna, koji je imao shizofreniju, a mislim da je bio slikar) je predugačak! Strašno se bojim da me čeka ista sudbina, da je ne mogu izbjeći. Imam osjećaj da se klatno moga sata pomjera, ali da čeka momenat kada će stati, da su mi momenti odbrojani i da me čeka raskršće pitanja života ili smrti. Naime, toliko se bojim da će me nekad neki očaj gurnuti preko ruba, da neću izdržati.
Toliko sam vezana za majku, ona mi je sve – doktor, najbolja prijateljica, finansijer, savjetnik i sve ostalo. Bojim se da ću, kada ostanem bez nje, pući od muke i preći rub, da ću se utopiti, objesit’ ili nešto još gore, ali može li gore od toga… Zar da stvarno skočim sa mosta? Vjerujte mi da strepim za njen život, stvarno se bojim da ću dobiti nervni slom samo kada saznam da je nema, da je napustila ovaj svijet i da me je ostavila! Nemojte me pogrešno shvatiti, volim ja i tatu, ali mama mi je sve. Svako jutro kada se probudum gledam je li sve u redu. Toliko sam se jedno vrijeme vezala za nju da sam morala završiti na psihijatrijskom odjelu da bih se te vezanosti odvikla, eto vidite i o tome se može biti ovisan.
Grozno je biti na 4. spratu psihijatrije. Nemojte me pogrešno shvatiti, sve su to ljudi, ali moje mentalnio stanje u to vrijeme i moji utisci su bili katastrofa. Bila sam puna predrasuda, ali danas ne mislim tako, taj dijel zaista nekome i pomogne i meni je pomgao jednim dijelom. Bolje je za mene bilo da ostanem. Ostala sam samo iz dva razlog i zbog dvije osobe. Prvi je razlog bila prijetnja moje doktorice da me neće više liječiti ako odem tad, da će ta vrata za mene biti zatvrena, a drugi je razlog razgvor sa mojom tetkom, koja mi je dobro rekla, da li bi neka majka da zna da joj je dijete bolesno i da mora birati kada joj kažu da će dijetetu biti bolje u bolnici… Šta bi ona učinila, koja majka ostavlja dijete u bolnici, koje to ne želi! Koja sam ja budala bila, pa brat i ja smo majci sve na svijetu, sada to znam.
Kažu da za sve ima lijeka, ali za smrt nema, samo vise smrtovnice, ljudi ginu, ubijaju se i vješaju!
Kada bi me neko upitao za čovjeka koji se utopio ili zapalio kerozinom da li mi ga je žao, ja bih rekla da nije. Može mi se čuditi i zamjeriti ko god hoće, mogu biti čudna, bolesna ili luda, ali niko zapravo ne shvata da se taj čovjek spasao. Niko ne zna koga kakve muke prate i kakvim je okovima vezan u duši i u glavi, kakvim je bršljanom obmotan koji ga na kraju uguši. Život za nas je borba, neprekidna borba iz dana u dan. Jako težak život i žalostan. Ja se lično nikad neću ubiti, jer sam dala obećanje, to sam obećala prvenstveno sebi da ću se vući i gmizati po ovoj crnoj zemlji, ali neću odustati od ovog života koji imam, kakav god da je, a ima i gorih. Obećala sam i majci da joj nikada neću prirediti tu žalost da sahranjuje dijete, toliko sebična nisam, a nisam toliko ni zaglibila. Stabilna sam već par godina, organizovala sam svoj živt i osjećam se tako da imam volje da živim.
Cijeli život mi je suđeno da budem sama. Uostalom, šta je život, niko ne nosi sa sobom ništa. Par lopata preko tebe i pretvoriš se u prah. Neko ti donese par suza, a za mnom neće biti puno ljudi koji će tugovati. Jedino mi je žao što ću umrijeti kao pašče sama i u samoći. Mene neće imat’ ko da oplače ni da digne spomenik. Neće ni znati gdje su mi ostatci, a to mi uopšte nije ni stalo. Neka me zakopaju kao pašče, kao da je grobno mjesto bitno kada si već mrtav i kažu da sve teško prođe, ali zašto je mojoj duši ovoliko teško, ima li iko ili bilo šta da joj može donijeti, smiraj i sigurnu luku, da pokupi ovaj očaj kao tampon. Može li me iko razriješiti mojih muka? Osjećam se prljavo iznutra… Srce mi je kao privjezak staklen koji nije čist, već ima primjese šljake i išaran je njome, a taj privjezak je pun toga, a ta šljaka bode kao šrapneli od granate!
U meni je raskol, žal za zdravljem za onim šta je moglo biti, sve je moglo biti drugačije, znam da je to otrcna fraza, ali znam, jednostavno znam! Imam nepogrešiv osjećaj, moglo je i trebalo biti bolje, jednostavno jer ja nisam ovo zaslužila, da plačem skoro svaki dan, da je dijete moga uma stalno u zapećku i čuči sa koljenjima privučenih glavi. Boli, vječito boli ovaj život moj. Znate moj san svi, a to je bila medicina i sve sam zamislila kako je trebalo, a ono – ćorak! Dobro mi je tetak rekao jednu poslovicu – Život uči čovjeka, a ne čovjek život!
Više ne znam gdje je početak, a gdje kraj. Ne znam kad sam bila zdrava ni kad je bolest krenula, kad je počela puštati korjenje, jer ni doktori ne znaju uzrok shizofrenije. Da li je bilo pet, deset godina ili više, zašto baš u tinejdzerskim godinama da obolim… Trenutno imam 24 godine, a osjećam se kao neko star, prestar, kao neko ko je preživio i vidio svega i svačega. Osjećam se staro iznutra, kao da je sve već viđeno i poznato, kao da sve znam, kao vječiti deža vi, koji ide u krug, kao starica od sto godina koja čeka samo smrt. Postoje još samo dvije stvari koje mi preostaju – da odem ili da dočekam kraj i starost u samoći. Sada samo molim Boga da bude bolji tamo nekoj poput mene, drugoj ja, koja će se zvati mojim imenom. To će mi biti večita i posljednja želja, a druga ja koja je stalno umiljata, divna i trudi se održati privid normalnosti, sa svima ljubazna, ali imam osjećaj da balon helija raste u meni, a kada će pući?
Raskol je u meni i trudim se i kažem da mi nije žao, ali žao mi je. To nikad neću prežalit’, nikada, mogu i umrijeti, ali uvijek će boljeti. Ovaj sam život je nanošenje boli, jer ništa nije kako si htio i želio. Mnogi imaju pravo izbora, ja ga nisam imala u mnogo stvari. Život je donsio odluke za mene i to više puta. Mnogi te odluke ne cijene, slobodu koje psihičko zdravlje donosi, nesputanost koju pruža, neograničenost, mogućnost izbora… Pitaš se jednostavno, šta si zgriješio Bogu, ako ga ima, a da ga ima ne bih preživljavala agoniju starih demona periodično. Osjećam se starija u duši nego što jesam, ali doktorica mi je fino rekla da čovijek koji je proputovao cijeli svijet može doći u neko selo i vidjeti nešto novo i reći će taj čovjek – Ja ovo nisam nigdje i nikad vidio!
Tako je i sa životom, ali ja ne vjerujem da me život može više iznenaditi, bar ne pozitivno. Kažu ljubav, vjera, nada… Ja nemam ništa od toga, samo očaj. Ta odluka me boli više nego činjenice da sam bolesna, a ona je da ostanem sama cijeli život, bez djece, bez braka, čekanje kraja i smrt u samoći. Ja znam da je to moja sudbina. Možda kad bi me neko čak i zovnuo na spoj ja bih odbila, jer moja bolest je teža i suživot sa partnerom je nemoguć.
Kad ću pronaći nekog ko će me voljeti takvu kakva jesam, ko će me razumijeti sa tim šta imam i sa čim se borim, ko će me izliječiti, jer to je nemoguće! Bolest je duboko pustila korjenje, ali ja sam zadovoljna, opet ima hiljadu puta gorih i psihičih i fizičkih bolesnika. Imam zdrave i ruke i noge. Dovoljno sam se izliječila da mogu samstalno sve raditi i živjeti. Mogu se brinuti sama o sebi, a nisam to mogla. Čak ću moći jednog dana i raditi i živjeti. Pišem knjige i prodajem, hvala Bogu imam dara za to. Mislite da je meni lako, da ja ne volim djecu, ja samo izbjegavam malu djecu i zbližavanje sa njima, jer znam da ih nikad ne mogu imati. Oko djece treba toliko raditi i nespavati, a moj mozak to ne može izdržati, toliko nespavanja, umora, stresa, jednostavno se ne usudim ni probati. Osuđujte me ako hoćete, ali i oko muža ima posla, još ako je neki pedantan i traži da sve bude pod špagu, gomila obaveza… Još i ako naletiš na neku budula pa živiš sa nekim 40 godina, a i ne znaš ga, još da te i istuče, ali ono najvažnije i najteže je da moja duša, moj mozak i moja ličnost to ne može izmaći.
Ne bih podnijela ni da imam bolesno djete, ne bih to mogla gledati, morala bih ići u Savu, jer jedini način na koji bih okončala život je utapanje. Statistika kaže, ljudi sa shizofrenijom imaju 60% šansu da dijete naslijedi sklonsti, a 40% je da ja sa 60 godina dobijem Alchajmerovu bolest. Ne želim to nikome priuštiti ni uraditi. Doktrica me je na prvom sastanku pitala tri pitanja i rekla tri stvari.
Pitanje: Mariola, hoćeš li piti ljekove, pošto imaš 18 godina ne može te niko natjerat.
Ljudi me od tad zvu Mariola i ja to volim. Hoću, moj odgovor je bio i još sam rekla da nemam šta izgubiti, da sam sve do sad probala, mogu i to još probat’ pa ako pomoogne pomogne, ako ne, onda preko puta…
Pitanje: Hoćeš li da ukčljučimo neke vitamine, kako jedeš?
Pošto sam onda bila mršava, ja sam odgovorila da nije potrebno, da ja jedem dobro i da nisam budala pa da mi organizam oslabi i dobijem anemiju, da se još borim i sa slabošću organizma.
Pitanje: Hoćeš pristati na saradnju?
Hoću!
Ono šta je rekla: 1. Cijeli život ćeš piti ljekove! Ne smiješ nikad piti alkohol! Ne smiješ se premarati i ne spavati 3 noći za redom!
Ko bi ostao zdrav i pametan nakon tih rječi! Svi moji snovi i nade su tad ugasle. To je dan kad je moj život stao, 4.2.2010. godine.
Jer ja jesam HELENA ŠIZOFRENIČARKA
