4. poglavlje
Dobila sam šta sam željela na zadnjoj godini medicine sam odbila prošnju na 31. Decembar jer sam patila za takonazovi prijateljem odmalena koji je imao vezu takoreći pred pragom da stanu na ludi kamen…
A ja očajna zapustih i fakultet i sve i počeh biti agresivna i svađati se sa profesorom koji mi nikako nije davao prolaz na fakuletetu na jednom bitnom ispitu.
I nakon etape dobrog pijanstva odlučim se na ono što znate, ali što sam čula od vračare, a to je krvni savez.
Ne znam zašto se sada toga sjećam dok sam na domjenku za skupljanje dobrotvornih sredstava za djecu sa posebnim potrebama.
Imam sve što sam sanjala, muža koji je od noći pijanstva postao lud za mnom, uspješnu karijeru i novca na pretek.
Ali praznu dušu jednostavno me sve guši i iziđem van na vazduh. Ali tamo ometane mislima, ne primjetim sada više ne dečka, već čovjeka i to je momam sa odbijene prošnje, ima pištolj i bojim se da li će pucati u sebe, ali on okreće pištolj i puca u sebe….
Kao ljekar ja mu nisam uspjela pomoći. Kao humanista znam da sam bila 0 prema njemu. Znam da sam omanula kao čovjek. Kao osoba.
Ali njegove posljednje rječi: „Arhangel Mihail te ne pušta, ja ću biti tvoj anđeo čuvar.
On te ne pušta.”
Ali za učinjenim nisam zaslužila da se anđeo ili anđeli povuku od mene sa mog desnog ramena.
Ime tog mladića je bilo Sergej.
Ime koje ću pamtiti do smrti.
Ime kojeg više nema.
