7. poglavlje
Prvi put da iako odlučim spavati na kauču nemam noćnih mora i zaspem kao jagnje. Začudi me samo što po osjećaju znam da je gluvo doba noći, a ja sanjam Sergeja raširenih krila smije mi se najslađim dječačkim osmjehom i kaže “oči ko rijeke, usne crvene”
Opet stih iz pjesme “Zidovi”, Emine Jahović.
Prilazi da ne poljubi, a iako to želim i to jako postavljam ruku sa dlanom okrenutom ja njemu.
Jednostavno rečeno znak STOP, da se zaustavi
Ne mogu ni u snu prevariti muža ne dozvoljava mi princip.
On odgovara “usne daleke” kao da se ljuti i odlazi u nebo i gledam kao kule tužno za njegovim krilima koja nikad neću imati i suza mi se skotrlja niz lice.
U tom momentu se budim i sva sam tužna, ali primjećujemo nešto novo. Srce moje srce ponovo kuca i to ritmom uzbuđenja i euforije.
Nije zakucalo od ugovora.
Po prvi put nakon dosta vremena se dvoumim i premišljam. Stavljajući na vagu šta je ispravno. HEJ pa ko sam JA da znam razliku između dobra i zla i za riječ ispravno.
