Da su ona vremena, sad bi se upisivali u spisak za more preko radničkih odmarališta.
Sad nam kažu: „Lako je bilo vama!”
I to je bilo letovanje na rate. Roditelji su imali siguran posao, pa im se imala od čega odbijati rata. Prevoz je uglavnom bio vozom. Bilo je jeftinije, a i komfor brate. Vagoni tapacirani, ali u WC -e bolje ne idi. Odrasli su stajali pored prozora i pušili, a poneki i pili. Nije bilo zabranjeno pušiti kao danas. Ali je bilo „Zabranjeno se naginjati kroz prozor”. Nije važilo samo za „Selmu”.
Pečeno pile je bilo obavezan obrok. Tako da su djeca uglavnom jela batake, a roditelji bijelo meso. K’o sad se sjećam.
Bilo je godina kada smo se prevozili i kolima. Sjećate se, „Fiće” nacionalnog vozila, „Fiata” tristaća. To je tek bio doživljaj. Mislim ili mi se barem činilo, da je polovina porodica kretala u isto vrijeme noću na more. Sve pod izgovorom da se izbjegnu gužve i vozi po noći zbog toplote.
Pošto se tako svi nadjemo u isto vrijeme na putu, maksimalna brzina je bila četrdeset na sat. Otegne se put, nikad stić’.
Prvi dan smo smoreni od puta. Mada, čim se smjestimo, trčimo na plažu. Pa valjda smo došli zbog mora! Da iskoristimo svaki tren. Da dišemo svjež vazduh, da bi bili zdravi čitave godine i da se sunčamo zbog vitamina D i rahitisa.
Kada se vratimo, moramo biti malo manje od reš pečeni. Mada smo se vraćali i prošarani. Počne nam se guliti koža, peruta se. Sve to pokvari utisak kad nas vide sa povratka s mora.
Neko se hranio po restoranima, a mnogi su nosili plinske boce (primus), i kuhali na plaži. Tu se jelo, pilo i sunčalo po čitav dan. Djeca su se uglavnom kupala do iznemoglosti. Ja nisam izlazila iz vode dok mi ne poplave usta i ne počnem cvokotati.
Rano ujutro se vodila bitka za mjesto na plaži. To je značilo postaviti nekoliko peškira. Obično je bio dežurni koji je čuvao peškire. Jutarnje kupanje je bilo najljepše. Čisto more, plavo, providno mirisalo posebnim miomirisom. Od svega je bilo najinteresantnije, kada dođe fotograf vodeći magarca. Svi hoće da ovjekovječe svoj boravak na moru.
Fotografija sa magarcem je bila obavezna. Ako se nisi slikao i donjeo sliku, k’o da nisi ni bio na moru. U uglu fotografije je pisalo FOTO, u suprotnom uglu slike naziv mjesta. Pored školjki, ježeva i izronjenih zvijezda i slika s magarcem, su bili naš alibi da smo bili na moru.
I danas mnogi od nas imaju takvu jednu fotografiju. Ne znam zašto, ali na mnogim fotografijama je većina mršava. Što bi tada rekli „vide im se rebra”.
Pa kako smo onda dobro živjeli? Ima nekih nelogičnosti u to „boljem životu”.
Sve ovo pišem iz ugla tadašnje srednje klase. Mislim da je taj pojam ukinut.
Šaljem vam miris mora, male školjke, kamenčiće i razglednicu. Pozdrav sa Jadrana!
Jasminka Nikolić ex Brdarević
