Vele, iz Hercegovine smo potjekli. Bijaše dva brata rođena koji pobjegoše pred nemilim pa stigoše doovde i tu se nastaniše. Zato zaseoku i ime takvo nadjenuše.
Jedan od njih bijaše otac mog đeda Živojina, Matom su ga zvali. No, on bijaše počivši davno prije mog rođenja.
Moj Živojin beše razuman iksan, strog i prijeka pogleda, ali na mene bijaše slab jer siroče ostadoh samo sa majkom. A ona, moja Milenija, ne šćede nikuda, nego ostade ovdje sa njim i stričevinom da mi očuva đedovinu.
U nas je život tekao obično, radno, ali pun vjere i sujevere na svakom koraku. Što je vera čvršća bila, to se sujevera više kanila da nas iskušava. Neko bi rekao – to su ženskinje, al i muške glave u kući su bile sujeverne, na šta sam se privikao od ranog djetinjstva.
Dalje od naše kuće, na jedno četvrt sata korakom ako ne žuriš baš, tu staro groblje bijaše, na samoj krivini ka Studencu što zavija. Dabome, tada ne bijaše staro nego jedino, danas ga starim zovu.
I ta groblja, stara, ni nalik ovijem sada ne bijaše. U nas je svaka kuća imala svoje groblje, nijesu bila velika, samo onoliko koliko je bog u ta vremena odlučio da nam oduzme ukućana.
U nas ne bijaše baš po redu. Pored prađeda i prababe, prvog mi saraniše starijega brata Rajka koji umrede mali. Tu bi mi i otac bio, al mome Vidoju groba niko ne znade jer ga ubiše u ratu, pa me đed Živojin i majka čuvaše kao malo vode na dlanu. Znao je da kaže ponekad sa uzdahom:
-Tebe je tvoj Vidoje otkupio da te preskoče.
Molio sam ga dosta puta u večerima kraj ognjišta da mi ispriča kako me je to otac otkupio i od koga, al on je rukom odmahivao i zamagljenog pogleda znao često da frkne i da se zakašlje da ne pomislimo možda da je počeo da plače ko žena!
Jedne večeri kada desih sam sa njim u kući, donesoh mu rakije kao što sam uvijek i činio, pa namjerih da ga malo privolim da mi priča o tome. Kroz razgovor dok smo se kartali, ja sam mu krišom dolivao da mu čaša bude vazdan puna. I kada vidjeh da mi se oči cakle i da otpuhuje, povedoh izokola razgovor.
Nije bio voljam, al odavde, odande i on poče da pripovjeda:
-Znadeš Petko, dijete, od početka sam znao da je neko zlo čim ti brat onako malen ode, nesretnik. Isprva smo se molili pa smo onda kleli, al namjerilo se na nas nešto pa to ti je. I sam znadeš da ti mati nigdje maći ne da bez zaštite, i čega si se sve nagledao i šta si sve doživjeo. Mali više nisi. More ti se činiti da te odviše štitimo, ali mnogo preko glave preturismo. Saranih prvog unuka, saranih jednog od sinova, mojeg Vidoja! Njega zapravo i ne saranih kako dolikuje, grob mu se ne zna! – poče đed da viče.
– Znadem đede, a šta ćeš? Valjda sudbina ljuta. -stavih ruku prijeko njegove stare ispucale i izrađene šake. On je podiže i pomilova me po kosi.
– E e e, zato je tebe otac otkupio, a trebalo je ja to da učinim ! – gorkim glasom je zborio dok je petljao jezikom pod uticajem rakije.
– Od koga đede?
– Od Morovnika! – prošapta i prekrsti se.
Tada sam prvi put čuo to ime, pa ga i ponovih, al đed brzo poseže prstom ka svojim brcima i pokaza da ćutim.
– Dosta je što sam ga jednom pomjenuo, ne izgovaraj! – zaplitao je jezikom pomalo, al u očima mu vidjeh strah pomješan sa bijesom.
– A ko je on, đede? – znatiželja me ponuka da ga upitam. – I kako me je to mogao otac otkupiti? Čiji sam ja bio?
– Uf, uf, mnogo pitanja za tako malenu glavu … Uvjek si naš bio dabome, no on … – ustavio se đed kao da je riječi birao, a može biti i da ga je rakija savladavala.
– Petko ili Petkana sam ti ime namjenio jer si se trebao roditi u petak, kada je sve i počelo. Poslaše žene nas muške van kuće da ne smetamo dok se sve ne svrši, dok se ne rodiš. Uto odosmo do Neđe da ne budemo daleko baš ako nešto po zlu pođe pa ustrebamo. Zapili se jesmo, to ti moram reći, al ja ni blizu koliko moj Milovan, pa ga ostavismo kod Neđe za stolom da kunja. Velio nam Neđo:
– Neka ga, neka se istrijezni, a vas dvojica ajte polako.
– Ajmo Vidoje da vidimo jesi li ajduka dobio il curu! Ništa se još ne čuje – rekoh pa krenusmo.
U nas se za rođenje deteta po brdima dozivalo i vikalo da se čuju lijepe vijesti, kada su žene u kućama i po poljima rađale. Danas to više nije tako, svijet se promenio.
– Mrkli mrak bijaše, nešto ne bi ni zvijezda ni mjeseca, toga se dobro sjećam, – nastavi đed – i čudno mi bi što toliko vrijemena prođe a ne čusmo još nikoga da viče. Nešto mi je vrtilo u stomaku, al to ne bi rakija. Taman da zamaknemo za krivinu, a ono nešto krupno izleti preda nas iz šume i ošinu me po licu tako da ja padoh ničice, a moj Veseli Vidoje viknu.
Opsovah, umjesto boga da nazovem ko i uvjek, ne znam šta mi bi, i dok se polako pridigoh, vidjeh da to nešto stoji spram nas na sred puta. Maleno bi, al po tmini se ne vidje dobro.
Vidoje povika:
– Ko si? Šta oćeš? – i onako pjan pođe ka njemu.
– Ja sam tata, Rajko. – prozbori ono. Krv mi se zaledi u žilama kad to čuh! Vidoje zasta pa pođe:
– Sine?! – bi kao omađijan.
– Ne Vidoje, bježi. Ne prilazi! – dograboh ga pod mišicu i povukoh sebi, dok mi je srce tuklo u grudima. To ne more biti!
– Tata, dobio sam brata, hoćete samnom obojica? – upita ono, pa se isceri šištavim glasom i poče arlaukati i rasti sve veće i veće. Na kraju postade nakazno i grbavo i preraste nas obojicu, pa poseže dugačkim ručerdama ka nama. Užasan smrad se širio iz tjelesine.
Obojica padosmo na koljena od strave, uši nam je paralo njegovo šištanje i dreka. Ako sam ikada pomislio da ću umrijeti, to bijaše tog trena.
Vidoje je kukao i plakao u isto vrijeme, a ja se pribrah pa se maših za džep i šibicu. Kako ukresah vatre drhtavim rukama, to ne znadem ni dan danas, al kad to učinih, Morovnik se odmače i zagrme:
– Muško je i moje je!
– Šta išteš da ga otkupim? – upitah dok su mi se suze sljevale niz lice. Ne dam i ovo dijete, ovo nam mora preživjeti!
– Ko daje dušu mjesto njegove? – grmio je sablasni glas, al prije nego što uspjeh da odgovorim, Vidoje dreknu:
– Ja! Dajem ja! Moje je dijete!
Oduzet sam bio, nijesam se mogao maći ni glasa pustiti, a drao bi se iz očaja.
Morovnik mu otpuhnu nekakav dim u lice, a potom poče da urla svojim poganim glasom i nestade nazad u šumi odaklen i dođe Vjetar poče niotkuda grane savijati i kiša liti u potocima tako da je sve oko nas pucalo.
Pridigosmo se i brže bolje potekosmo ka kući, pa kad bijasmo ispred tek onda prozborih suze roneći.
-Zašto sine, zašto meni ne dadne da rečem, ti si moje dijete? – srce mi je htjelo na pola prepući od tuge i bijede.
– Da oče, ali ovo je moje dijete. Ajmo oče! – promrsi Vidoje drhteći i priđe kući.
Začuli su se prvi orozi. Uto iziđe strina i reče:
– Muško je! Živ i zdrav! Baš sad se rodi!
Ne znam da li sam više plakao od radosti ili od žalosti, suza mi suzu stizala. Jedno dobijaš, a jedno gubiš.
-Živojine, ti reče Petkom ga nazvati, al on se u subotu rodi. Eto samo što ne osvanu jutro.
– Neka bude kako sam rekao. Subota ga spasila, i otac njegov!
Subotnju djecu ništa dirnuti ne more!
Nijesmo nikada više o toj noći riječ prozborili ni ja ni Vidoje, i vrijeme je prolazilo, a i ja s njim u nadi da nam se ipak sve pjanima pričinjelo, al kad nam javiše da je poginuo, sve mi se vrati i posta mi jasno. Krug se zatvorio.
Eto tako te je tvoj otac otkupio. – završi đed i glava mu klonu međ ruke iz kojih ispadoše karte.
@@@@@@@@@@@@@@@@@@
Do dana današnjega niko mom Vidoju grob ne pronađe, a trudili smo se svakojako. Ostade mi tuga za njim golema, ali i vječna zahvalnost što život svoj za mene dade.
