H2
sud:
Ustanite i identificirajte se.
ustanem
ali ne u njihovoj rečenici
ustanem u dimenziji
koju oni ne vide
oni vide da sjedim
podigao sam obrvu
to je u mom jeziku znak za:
prisutan sam, ali ne u vašem smislu
nitko to ne zna
zapisničar zapisuje:
Optuženi pokazuje nepristojnost lica.
što bi tek u njihovom jeziku značila moja spuštena obrva?
tužitelj:
Optuženi koristi stihove koje nije moguće verificirati u zajedničkom sustavu značenja.
sud ponavlja isto
prostije samo rečeno
za one koji ne razumiju složene riječi
(tako i ja moram da razblažim neke stihove)
sud:
Optuženi se tereti što piše jezikom koji nitko ne razumije.
Time remeti javni red i mir.
Time dovodi u pitanje samu osnovu ovog suda, a to je da svi govorimo isti jezik.
Što imate za reći?
vi kažete ‘piše’
u mom jeziku to nije pisanje
to je pokret ruke s namjerom
da misao dobije vrijednost
a namjera se ne vidi
vidi se samo pokret
dakle vi vidite posljedicu
uzrok je kod mene
tužitelj:
Umjetnost mora biti razumljiva inače ne služi ničemu.
služi meni
tužitelj (odijelo mu je preusko, ramena mu se penju do ušiju kao da se grče od vlastite važnosti):
Vaša časti, optuženi izbjegava odgovor.
On koristi riječi koje imaju značenje samo njemu.
Njegove su slike, njegovi su stihovi, njegove su metafore.
Sve su to znakovi bez javnog ključa.
To je po definiciji, ništa drugo do privatni jezik.
A privatni jezik, kako je poznato, ne postoji.
Jer umjetnost postoji samo kad je dijelimo.
On ne dijeli.
On krade značenja.
I prodaje ih kao da su njegova.
(da nisam ovo što jesam
vrlo vjerojatno bih skočio sa stolice
koja je sve više škripala
otišao do ovog nadobudnog goveda
i pljunuo ga na sred čela
on Meni da kaže da Ja preprodajem značenje
idiot)
sud (skida naočale bez stakla, stavlja ih na stol, ali ih odmah vraća):
Optuženi, imate li odgovor na ovo?
vi kažete ‘krade’
u mom jeziku to nije krađa
to je transplantacija
ja uzmem riječ koja je kod vas uginula
umjetnost recimo
i presadim je u svoje tlo
ona tamo procvjeta
ali cvijet miriše samo meni
vi vidite laticu
ali ne osjetite miris
i zato kažete: nema cvijeta
a cvijet stoji pred vama
i trepće
porotnik broj 3 (žena sa zlatnim zubom):
Ali kako vi znate da je to umjetnost?
Ako ste sami, ako vas nitko ne čuje, kako znate da niste ludi?
Da ono što zovete cvijetom nije samo vaša glava koja je pukla na pola?
isti način na koji vi znate da niste ludi kad sanjate
san vam ne odgovara
ali san vam ostavi osjećaj
ja sanjam svojim rukama
one ostave trag
trag je ova pjesma
ako je vi ne razumijete
to ne znači da je trag lažan
to znači da ste zaboravili čitati prstima
jer umjetnost se ne čita očima
oči ne osjećaju
naročito ako imate dioptriju
tužitelj (vlažnom šakom udara o stol):
Vaša časti, optuženi se ruga sudu.
On odbija da prihvati osnovnu ljudsku dužnost, da bude razumljiv.
Bez razumljivosti nema zajednice.
Bez zajednice nema umjetnosti.
Bez umjetnosti nema ničega osim praznine.
A praznina, kako znamo, ne plaća porez.
praznina je praznina
a to je trenutak kad se svi dogovore da je istina samo ono što stane u okvir
vi taj okvir zovete zakon
a ja sam vidio ljepotu koja nije stala ni u jedan okvir
bila je u oku moje majke kad me je rađala
ona nije rekla ništa
nije nacrtala ništa
nije zapjevala ništa
samo je podigla obrvu
i to je bila cijela njezina umjetnost
vi biste rekli: nije stvorila ništa.
ja kažem: stvorila je cijeli svemir
ali svemir koji se vidi samo kad zatvorite oči
a vi ih ne zatvarate
i zato ne vidite ništa osim prašine na prozoru
a prašina je, znamo, samo mrtva koža.
vaša.
