H3
tišina
treća neonska cijev prestane treptati
ostale dvije svijetle kao da se ništa nije dogodilo
zapisničar je prestao tipkati
osjetim dah
ne svoj
dah sudnice
ona diše kao velika životinja koja čeka da umre
ja ne mrdam
samo dižem obrvu
stolica škripi
još više
sud (diže pogled, prvi put gleda optuženog direktno, bez papira, i ja vidim da njegove naočale bez stakla ipak imaju stakla, ali su toliko čista da ih nisam primijetio):
Optuženi, vi govorite o umjetnosti kao o nečemu što se ne može podijeliti.
Ali umjetnost je, po definiciji, javna.
Ona nastaje u susretu.
Bez susreta, nema ničega.
Kako vi zamislite umjetnost koja je samo vaša?
kao što zamislite dah koji ne izdišete
kao što zamislite bol koju ne pokazujete
kao što zamislite trenutak prije nego što se rodite
kad ste još uvijek bili samo mogućnost
ta mogućnost nije imala svjedoka
ali je postojala
moja umjetnost je ta mogućnost
ona nastane prije nego što je netko vidi
i umire čim bude viđena
vi je ubijete svojim pogledom koji traži značenje
a umjetnost nema značenje
umjetnost jeste
i to je dovoljno.
porotnik broj 3:
Ali što je onda sa nama?
Mi želimo da razumijemo.
Mi želimo da osjetimo.
Zašto nam ne daš ključ?
(ne znam kad smo prešli na ti)
ključ je u tebi
i kad ga tražiš od mene
ti ga zapravo sakrivaš od sebe
a od mene želiš uputstvo
moji stihovi ne dolaze uz priručnik
oni su uputstvo
a ključ ćeš dobiti kada shvatiš da cijeli život čitaš pogrešnu knjigu
i onda je baciš
i napišeš svoju
na jeziku koji nitko drugi ne razumije
osim tebe
i to će biti tvoja oporuka
vjeruj mi
to je najljepši trenutak koji postoji
jer vidiš…
kada bi svi razumjeli moju umjetnost
ona ne bi bila moja
bila bi naša
(osjetim da dolazi presuda.)
