Bilo je to pre skoro 6 godina, a i dalje pamtim taj detalj. Sedeli smo nas petoro u lokalnom pabu u sred bela dana i ćaskali, bacali forice, upoznavali jedno drugo, kako se kasnije ispostavilo. Tako se i upozna čovek: usput, na sitnicama koje ispadnu velika stvar, danima koji ne deluju posebno.
Videla sam je drugi put u životu. Čudno je to, jer sam je posle viđala toliko često, neplanirano. Uvek je nekako bila tu. I bukvalno i metaforički – i to se kasnije ispostavilo.
– Tebi je lako kupiti poklon. – rekla je ona.
– Kako to misliš? – upitala sam je zbunjena.
Ne zna me. Ne znam ni ja nju. I poprilično sam sigurna da niko ne ide okolo i priča ljudima šta Marina želi da dobije.
– Voliš tufnice. Očigledno je. Sa poklonom na tufnice ne može da se pogreši. – rekla je i pokazala na moje malo džepno ogledalo koje je više bilo ručno, nego džepno jer je češće bilo među mojim prstima nego skriveno među tkaninom.
– Da, volim. – odgovorila sam; mada, bila je i više nego sigurna u svoju pretpostavku, pa joj moj odgovor i nije bio potreban.
I za ostale stvari će donositi tako dobre pretpostavke a zatim i odluke – i to se ispostavilo kasnije, a to znam jer smo nastavile da se družimo.
– Ali, Marina, koja je poenta priče?
Poenta je u tome da ako neko želi, nađe način. Neke stvari su toliko očigledne o nama, da je jasno zbog čega ih neki ne vide – jer ne žele.
Ne budite okruženi ljudima koji vas ne vide, koji vas ne čuju kad ste tihi, koji ne pamte male stvari o vama; kao što rekoh, one budu one koje najviše znače 
