Noć je pala, tama steže,
korak prati, strah je veže.
Usne drhte, riječi nema,
iza ćoška čeka sjena.
Ruka snažna, bol u trenu,
ugasili su nježnu ženu.
Kažu – sama, kažu – kriva,
što je voljela i živa bila.
Vrisak pada, mrak ga skriva,
pravda spava, gluha, siva.
Jedna suza, jedna sjena,
još je pala jedna žena.
A ti ćutiš, glavu skrećeš,
dok pada žena, ti ne trepćeš.
Jer u tami, noć se sprema,
sjutra nje, a ni tebe možda – nema.
Veličković Milena.
