Uvod
U jednom malom gradiću,negdje u Bosni, među brežuljcima i starijim kućama,uličicama uskim ali jako romantičnim,prepunim cvijeća,započela je jedna ljubav. Ljubav koju niko nije odobravao. Ona – Amina,i on – Marko.
Amina,tiha osjećajna djevojka,iz tradicionalne muslimanske porodice koja je čvrsto držala do običaja, a Marko, vedar, pronicljiv mladić, pravoslavne vjeroispovijesti, sin lokalnog sveštenika. Upoznali su se u srednjoj školi,na času književnosti. Pogledi su im se susreli,a nešto je u njima zadrhtalo – tiho,ali snažno.
Njihova ljubav rasla je tiho,bezbrižno,ljupko kao cvijet kad se nađe u pukotini betona. Šetali su pored rijeke, razmjenjivali poruke preko knjiga, grlili se kradom u krošnjama drveća. Jedno su znali oboje,njihova veza neće naići na razumijevanje ni sa jedne strane.
Roditelji su ubrzo saznali,Amina je doživjela zabrane i suze. ” Ne dolazi u obzir da se udaš za nekoga ko nije naš,shvati to ! ” – govorila bi joj majka. Markov otac je zaprijetio da će se sina javno odreći. Zar jedan sin od sveštenika da se zagleda u djevojku druge vjere. Objema porodicama je bilo bitno šta će narod da misli,niko nije pomislio na njih dvoje,na njihova mlada zaljubljena srca i njihova osjećanja.
Iako su srcem bili povezani,i pripadali jedno drugom,pritisak je bio prevelik.Skrivali su se koliko su mogli,ali na kraju suočeni sa nemogućnošću zajedničkog života morali su se rastati. Porodica je Aminu poslala vani na studije,a Markovi su njega poslali na rad kod rođaka. Prije odlaska,zarekli su se jedno drugom ako ikada dođe pravo vrijeme da će se opet sresti.
Godine su prolazile. Amina se udala,ali brak nije potrajao. Koliko god da se trudila da zavoli svog tadašnjeg supruga,srce je govorilo drugačije,još uvijek je voljelo Marka. Marko se takođe oženio,ali i njegov brak nije opstao. Nijedno od njih nije zaboravilo onaj kasni miris ljeta i okus prve ljubavi.
Sudbina ih je vodila različitim putevima, Amina je postala izvrsna doktorica,a Marko uspješni biznismen. Iako su se pronašli na društvenim mrežama,nijedno od njih nije imalo hrabrosti da se prvi javi,da pošalje poruku,nije niko od njih znao kako da nastavi priču od prije toliko godina.
Ali život se ponekad poigra i smiluje onima koji vole bez interesa,onima koji ostanu vjerni uspomenama.
Bilo je prošlo tačno 20 godina otkako su se rastali i posljednji put razgovarali. Oboje su se u isto vrijeme vratili u stari grad a da nisu znali da je i ono drugo tu. Ljeto,isto ono,toplo i sparno,drvo starog kestena i dalje je stajalo na istom mjestu,širilo svoje krošnje kao da ih je i oni čekalo. Amina,sada žena zrelih godina,preplanulog tena,u svijetlo zelenoj haljini,došla je tu,na isto mjesto,ni sama ne znajući zašto – možda zbog čežnje,možda iz navike.
I tada ga je vidjela. Marka,svog Marka kojeg nikad preboljela nije,kako se polako približava zalaskom sunca,u bijeloj košulji,prosijed,da najljepšim crnim očima. Zagrlili su se jako,bez riječi,kao da su željeli da kroz zagrljaj nadoknade sve godine koje su propustili. Ovog puta ništa ih nije razdvajalo. Prošlost je ostavljena tamo gdje i pripada. Nisu tražili izgubljeno vrijeme – tražili su samo mir,i jedno drugo. Uselili su se zajedno u jednu kuću o kojoj su maštali prije,da je srede po svome i tu stvore dom. Sad više ne skrivaju ništa,njihova ljubav nije više bila zabranjena,bila je tiha,slobodna i napokon – Srećna.
