Bio je to običan ponedjeljak u jednom malom gradu. Kiša je sitno sipila dok je Ana, dvadesetosmogodišnja prevoditeljica, žurila niz uličicu iza gradske biblioteke. Zakasnila je na sastanak s klijentom, pa je odlučila presjeći put kroz napušteni prolaz koji vodi do nekadašnje fabrike kože.
Nije znala da je te večeri baš tu dogovorena primopredaja — prljavi novac za još prljaviju robu. Sakrila se iza kontejnera kada je začula glasove, ali bilo je kasno. Jedan od njih ju je spazio. Uperio je pištolj, ali drugi — muškarac u crnoj kožnoj jakni, mirnog, ali odlučnog glasa — viknuo je: „Stani. Ona je samo slučajna.“
Bio je to Dejan. Visok, mršav, s očima koje su izgledale kao da su preživjele rat. Nije je predao. Umjesto toga, te noći ju je pustio da ode, ali njen život više nikada nije bio isti.
—
Ana nije mogla izbaciti Dejana iz glave. Niti hladnoću u njegovim očima, niti način na koji joj je, ne trepćući, rekao: „Idući put, neću te moći spasiti.“ Sedmicu dana kasnije, on je stajao ispred njene zgrade. Nije znao zašto je došao. A ni ona nije pitala. Ništa. Ni kako je našao,ni ništa.
Počeli su se viđati tajno. U sobama bez prozora, u autima parkiranim na vrhu brda iznad grada, u prljavim motelima gdje niko ne postavlja pitanja. Bio je grub, ali nikada prema njoj. A ona je znala da tone, duboko, u nešto čemu nema povratka.
—
Upoznala je njegov svijet — svijet droge, krijumčarenja, mutnih dogovora preko granice, mitom podmazanih policajaca. Ali između svega toga, postojali su trenuci kada je bio samo Dejan. Čovjek koji je volio njene dlanove na svom vratu. Koji je znao nasmijati dijete na ulici. Koji je jedne večeri, s krvlju na rukavu, šapnuo: „Kad bih mogao, bio bih samo tvoj.“
Ana se sve više uvlačila u njegov život. Počela mu je pomagati — prevodila je poruke, šifrirala e-mailove, čuvala torbe bez pitanja. Njen glas postajao je smiren čak i dok bi u njegovom podrumu bolno ispitivali izdajnika. Postala je njegova saučesnica. Ljubavnica. Partnerka.
—
Ali život na ivici ne traje vječno.
Jednog jutra, u stanu gdje su planirali bježati u Portugal, Ana je pronašla Dejanov telefon. Poruka od „M.“:
„Izdaja. Večeras. Prati je.“
Nije mu ništa rekla. Samo mu je napravila kafu, tiho gledajući kako mu ruka podrhtava kad je zagrizao prvi zalogaj.
Te večeri, sve se raspalo.
Policijska racija. Metak koji je promašio nju, ali pogodio Dejana ravno u prsa. Nije bilo vremena za oproštaje. Držao ju je za ruku dok je padao na koljena. U njegovim očima nije bilo straha. Samo tuga što joj nije dao bolji kraj. Organizovala je sahranu u prisustvu par prijatelja odanih. Kada su svi otišli,ona je ostala sama na njegovom grobu,jecajući,pitajući se zašto se moralo tako završiti. Obećala mu je da nikad više nikoga neće zavoljeti. I otišla. Tiho,nečujno,u svojoj boli.
—
Danas Ana živi u malom stanu na obali rijeke Sebe,u Parizu. Svake večeri piše pisma čovjeku kog više nema, ali ih nikada ne šalje. Samo ih sklapa, stavlja u staklenu kutiju, i gasi svjetlo.
Iza zatvorenih očiju, još uvijek ga voli.
I nikada više nije kročila tamo gdje ne treba. Ali zna da bi, i da može vratiti vrijeme, opet ušla u onaj mračni prolaz.
Zbog njega.
