Objektu trovanja je brzo postalo jasno da treba strpljenja, ali okolini nije, pa se energija trošila na pravdanje doktora. Neuspješno, jer svima se žuri da se žrtva vrati na staro. Ako bude sreće i pameti, neće nikad, jer je ranije ponašanje prema svima (a ponajviše sebi), dovelo do toga da konzilij ljekara ima puno posla već godinama.
Druga faza je bila borba, bitka za sebe i kvalitetniji život. Pričala je često kako je život lijep, ali reakcija je bila kao u slučaju pravdanja medicine. Počela je pisati, kad je shvatila da je ne čuju. Još manje je čitaju, nego slušaju, ali ona sebi osvještava pisanjem. I smislenije djeluje pisati sebi, nego pričati sam sa sobom.
Ali nije to tema ove priče. Biti nervozan i ljut, očekuje se. Sve drugo se pripisuje naivnosti, glumi, gluposti… Ali, uporna je još uvijek u tome da niko ne smišlja paklene planove da baš njoj uništi život, a ni dan. Kao da je vozač gradskog saobraćaja odlučio da putnici u svojoj četvrtoj vožnji istom rutom upropasti dan, kao što ni radnica na šalteru nije smišljala sigurno kako vratiti klijenta nezavršenog posla, jer želi da se vrati još koji put (sve nervozniji naravno). S tim u vezi, zabavno je pratiti FB grupu lokalnog naselja. Da, zabavno je, dobro ste pročitali. Evo samo dva dokaza:
- žalba na nove mlade doktore u lokalnim ambulantama umjesto starijih, iskusnijih i stalnih. Puno komentara podrške, a meni je najzanimljiviji bio slijedeći. Parafraziram “Vi ste krivi, jer ste se godinama žalili što imamo mlade doktore na birou za zapošljavanje. Sad se strpite koju godinu dok ne postanu i iskusni”.
- prije par godina, pala je najavljena ledena kiša, onesposobila naselje i njegove stanovnike na pola sata, a pomenuta grupa je eksplodirala od komentara. Primarno je ljutnja bila usmjerena na opštinskog načelnika. Ne podržavam ga ni ja iz čitave liste razloga, ali ovaj put me ljutnja javnosti (po izbornim rezultatima, vrlo vjerojatno većinski njegovih glasača) iznenadila i zbunila. Komentare sam prestala čitati nakon slijedećeg. Opet parafraziram “U pravu ste da načelniku treba pisati odmah. Kad opet bude mijenjao asfalt u naselju, treba tražiti podno grijanje da postavi o spasi građane od ledene kiše svake prestupne godine”.
Ko o čemu, ja o gradskom saobraćaju, ali zadržat ću se samo na jednom primjeru. O ostalim ću objaviti knjigu, toliko ih je. Ljetno popodne, radovi na gradskoj saobraćajnici kuda vozi i trolejbus. Portali obavještavaju o svakom koraku, a gradsko saobraćajno preduzeće javlja o tempu radova. Do kraja radnog vremena, javiše da prevoz počinje raditi. Čekam na početnoj stanici s mnoštvom ljudi i prilazi mi nepoznata žena s pitanjem “Rade li?” na šta odgovaram šalom da vjerojatno rade dok svi mi stojimo. Ne vjerujem da se spontano okupljanje optimista često dešava bilo gdje. I dolazi trolejbus, ali prvo za rijeđu liniju, na šta se ista žena obrati meni ljutito “što je prvo ta linija došla“. Na moj odgovor da su stanovnici toga naselja čekali povratak te linije 30 godina, a da im je tek desetak dana ranije puštena, pa možemo i mi još desetak minuta sačekati svoju liniju, kiselo se nasmiješila i demonstrativno odmakla od mene. I ne, ni meni nije drago čekati i stajati, ne znajući koliko, ali znam da sam dijelom i sama kriva, jer ne vozim, nemam vlastito auto, nemam volje da šetam, a ni da platim taxi vožnju. Zato i stojim optimistična, i dočekah pravu liniju, kao i gospođa koju sam iznervirala odgovorima. Možda je jedina razlika između nas bila u tome što nisam imala energije da se ljutim. A nisam ni znala na koga se tačno trebam ljutiti.
Najčešće pitanje kad u kancelariji krene puno galame, je “na koga smo sada ljuti” uvijek dobijem odgovor, ali ne i odobravanje. Još je hrabrije ako se proba braniti krivac ljutnje.
Voljela bih podijeliti s drugima zen, jer lakše je kad se energija usmjeri na radost. Naporno je biti uvijek ljut. #samokazem
