Zapravo je u pitanju panoramski točak na privremenoj lokaciji, ali kao i uvijek uspješno smo napravili cirkus od novosti. Neka još neko opet kaže da smo na Balkanu nesposobni za bilo šta. Uglavnom za točak sam saznala prisustvujući raspravi da li su tačni medijski navodi da je ponovo postavljen, da li je najvisočiji i tako dalje. Debateri rasprave su izgleda dokazali u svojim poluprivatnim raspravama da su novinari olako objavili netačne tvrdnje. Nema razloga da im ne vjerujem, ali ni da provjeravam, jer mi nije izazvalo interesovanje.
Više me zainteresirala reakcija dan kasnije i odlazak većeg broja male grupacije koje poznajem. Neki su odveli dijete, uprkos svom strahu od visine, ali su najviše pričali o skupoći vožnje. Drugi su odveli svoje dijete do točka, provjerili cijenu i izrazili neslaganje s njom. Njihovo dijete se nije provozalo. Neki su rekli da se stvarno veći dio grada vidi u vožnji točkom, ali da taj grad nije toliko spektakularan. U Diznilendu je izgleda bolji pogled, ali ne živimo tamo da lako provjerimo.
Zajedničko svima je što su u mobitelu imali i pokazivali spektakularnu fotografiju točka, koju su napravili članovi njihove porodice ili društva. Zajedničko im je bilo i što nisu do kraja pročitali tekstove na portalima. Tu su mogli vidjeti cijenu vožnje, a ne izlagati sebe suvišnom stresu upoznavanja s cijenom na licu mjesta, a ni djecu bespotrebnoj nadi.
Zašto ovo pišem? Hrabrim se za vožnju. Ne volim visinu, ali sam se turistički znala usuditi, pa kad sam plaćala da vidim strane gradove, trebala bih možda i svoj rodni grad. A zapravo ni pogled, ni patriotizam, a ni previše novca na raspolaganju nisu razlog, već jedina fotka djeteta na točku koju sam vidjela. Želim to uzbuđenje i sreću, jer čini mi se da za to nema cijene.
