Sanjala sam da sam pisac. Sanjala sam to vrlo živo i uvjerljivo, pa se ponadah da je možda i moguće, ali… Trenutak buđenja probudi i sve nesigurnosti, čak i one koje sam mislila da sam zaboravila. Jednostavno buđenje ih je izvuklo sve, a kao da ih je život u ilegali podsvijesti ojačao i dao im megafone. Nemani podsvijesti su vikale uglas i glasno, rugale su mi se prilično uvjerljivo.
Čula sam jasno njihov komentar „Uvijek si bila lošija u pismenim radovima nego u usmenom odgovoru”. Prošaptah da sam možda naučila u međuvremenu, ali se i sama pridružih njihovom podrugljivom smijehu. Više ih je, a ja nisam hrabra.
„Ne vidiš dobro, pa praviš štamparske greške” nastavile su. Promrljah sebi u bradu da postoje računarski programi, koji ispravljaju takve greške. Ali, možda su demoni nesigurnosti u pravu. Ako su mi potrebni takvi programi, kako uopšte mogu pomisliti da sam pisac.
„Nisi uvijek sigurna i razliku između Ć i Č.” Branim se slabašno da je to više problem izgovora nego pisanja. Podsvjesni otrovi me izignorisaše, jer tako mlaka odbrana ne zaslužuje ni odgovor.
„Nisi pisac, tu školu nisi učila, a da talent postoji već bi se otkrio.” Na ovaj napad sam već imala odgovor, kao da me iznenadna borba malo osnaži i ohrabri u odbrani. Rekoh da ću upisati kurs pisanja znajući da je kurs skraćena opcija višegodišnjeg školovanja (zvanične i/ili nezvanične škole). Kurs će mi dati početni legitimitet, ali neću stati na njemu. Talent su mi često hvalili svi kojima sam čestitala rođendan. Moje poruke su se “krale” i prosljeđivale. Istina je da ih s vremenom razvijamo nekad i u pogrešnom smjeru, pa dobivam sada i opaske da komplikujem previše. I mailovi su mi kažu preopširni, ali su i prepoznatljivi, pa to nije prepreka. Stil pisanja se ne može svima isti svidjeti.
„Učila si srpsko-hrvatski jezik, koji više ne postoji“ je bio jedan od njihovih posljednjih napada. Posljednjih ili zadnjih napada, zapitah sama sebe ne slušajući više hijene podsvijesti. Iz dublje podsvijesti izroni pravilo koje me je nekad davno naučila profesorica srpsko – hrvatskog jezika, ali da li važe ta jezička pravila još uvijek. Sada kad sam se ohrabrila pitala bih čak i profesoricu kao svog književnog autoriteta puno toga. Prvo pitanje bi mi bilo da li sam zaista bila dobra ili je to bio način da me motiviše. Voljela bih je to pitati, ali ne znam da li je među živima još uvijek. Ne vjerujem da me se sjeća ukoliko je među nama, ali naučila me je pravilima, ali i otvorenosti u razmišljanju. I zahvalila bih se na tome više nego na svim peticama u dnevniku. Podsvijesti sam samouvjereno odgovorila da jezik zaista nije više srpsko-hrvatski, ali da je samo preimenovan iz istorijskih, društvenih i inih razloga, te da je bosanski kao i svaki drugi jezik fluidan i promjenljiv. No, pravila pismenosti i preispitivanja o značenju su zadržana i hvala profesorici na tome što me je dobro naučila.
I pričajući u mislima s profesoricom, malo stišah oluju podsvijesti. Zavarala sam je privremeno. Počeh pisati kratke priče i slati ih dragim ljudima. Ohrabriše me, pohvališe i dadoše savjet da pišem blog i/ili kolumnu. Savjet me prepade više nego guje podsvijesti. Zar mislim da sam hrabra da objavim javno, a kamo li hrabra da pročitam komentare na iste?
Slutim da se podsvijest sprema na napad zvani imposter sindrom. Google je već ranije odao plan moje podsvijesti, pa mi već neko vrijeme servira materijale s imposter sadržajem. Početnu odbranu već spremam. Bilo bi logično da zamolim AI za pomoć, ali ne želim biti prevarant. Želim biti pisac, a neko će možda htjeti pročitati to. U svakom slučaju, rođendanske čestitke će se uvijek čitati i lajkati bar iz pristojnosti.
Hvala mojoj podsvijesti što me potaknu na tvrdoglavost i borbu za ostvarenje suludog sna, a nadam se da će mi oprostiti što sam je previše zatrovala potiskivanjem tuge! Moram(o) pisati, pa nemam(o) vremena za tugu i suočavanje s boli. Možda nam pisanje objema pomogne. Imposter sindromu, spremna sam na tebe! Ali, tek sam se probudila, pa molim te samo nemoj još, jer hoću da uživam u lijepom snu bar malo! Umorna sam od prethodnih bitki s podsvijesti koje sigurno nisu bile naše posljednje, a ni zadnje borbe. Čekaju nas nove, pa ne moramo žuriti s njima.
