Nije se voljela slikati, a nisu je ni pretjerano željeli slikati. Sve dok je nisu otkrili Umjetnici vrlo specijalizovane niše.
Nisu to bili tatto majstori, premda joj koža nije bila išarana. Nisu bili ni slikari, a ni karakaturisti, jer njima nije imala posebnost potrebnu za efektnost. Nepopularna nije privlačila paparace, a ni fotografe, koji su težili ljepoti ili bar umjetnosti.
Ali, otkriše je radiolozi. Slikali su stalno njenu unutrašnjost, jer su u jednom djeliću organizma našli neman. Njihovim slikama su se divili hirurzi. Divili su se otkrivenom skrivenom izazovu, koji su doživjeli kao igru da neman uklone. Uklanjali su dijelić po dijelić, valjda da igra potraje što duže. Ali, promaklo im je ključno. Neman je iz nepoznatih razloga bila neuhvatljiva, ali imala je još neobičniju osobinu. Za dvije godine nije promjenila izgled, iako su s vanjske strane broj ožiljaka od hirurških operacija, ali godina života i umora nositeljici promjenili izgled.
Svi su govorili da izgled i nije važan, pa je rekla da ni njoj nije bitan. Bitno je da je njen cancer imao izgled i sindrom Dorian Gray-a. O manje lijepoj strani Dorian Graya, nisu željeli pričati, ali nju je brinula. Sindrom Ružnog pačeta nije se odnosio na nju, a oduševljenje Dorian Gray izgledom nemani joj se činilo uvodom u horor priču. Dorian Gray nije bio pozitivac ni na jednom nivou osim površinskom. A takvu ljepotu su već ranije proglasili nebitnom.
Bilo je bolje dok nikome nije bila interesantna za slikanje.
