Film Trumanov šou je opisan kao crna komedija. Snimljen je krajem 20. vijeka, pa je produkcija danas malo zastarjela, što se ne može reći za glavnog glumca (starimo paralelno možda, pa ne primjećujem).
Danas se film smatra proročanskim, jer su već koju deceniju šou programi Big Brother preuzeli pažnju.
Sam film, kao i šou programi se nekome dopadaju, a nekome ne, ali u pravilu svi znaju o čemu je riječ i imaju jasan stav prema fenomenu.
Ne znam tačno kad sam gledala film, ali pretpostavljam da je bilo nekad početkom ovog vijeka. Trebalo je sigurno vremena da iz kina stigne u videoteke, odakle je dolazilo u naš stan. Prilično sam sigurna da smo platili iznajmljivanje kasete, jer hit se morao gledati. Sve su to slutnje, ali sjećam se da mi se film nije svidio. Nisam znala zašto, ali nije.
Ali, nepune tri decenije kasnije shvatam da ga često spominjem što nije slučaj s filmovima, koji su mi se dopali. Ne želim ga gledati opet, jer tačno znam kako se junak osjećao. Takav je osjećaj i naša realnost prečesto. Od odlaska u bilo koju instituciju do praćenja medija. Ujutro je rat i javljaju ko je meta, a ko napadač. Do kraja dana, kažu da navijamo za druge. Logika i intuicija nam govore jedno, a okolina drugo. Opšti zaključak se u početku čini nadrealan, a vrlo brzo postaje općeprihvaćen.
U početku sam se nervirala, ali sad shvatam da smo dio eksperimenta i tako lakše probavljam apsurdne situacije. U svom životu sam glavna glumica, ali scenario pišu mnogi drugi.
