Čekaonica… Sjedila je (pre)često u čekaonicama raznovrsnih ambulanti. O svakoj bi mogla napisati knjigu, ali nema kad od čekanja.
Doktorica je vidjela pacijenticu kad je užurbano ušla i rekla sestri da je uvede za 15 minuta kad smiri dah, jer mjerenje pritiska ranije ne bi imalo efekta.
Čekao je da sastanak počne. Kao svaka ozbiljna firma, imali su jutarnje sastanke svakog ponedjeljka. Njegov tim je bio spreman, osim što su krišom dodavali papir jedan drugom, a trećem olovku. I dok se čekao direktor, tim je veselo ćaskao o dešavanjima tokom vikenda. A on je gledao na sat i mislio koliko mailova, analiza i ko zna čega je mogao uraditi umjesto da čeka početak sastanka i direktora. Ali poslije sastanka ide s timom na kafu i cigaru prvo, jer je to dio poslovnog rituala ponedjeljkom.
Direktor je ušao iz prostorije pored tek kad je čuo da su se dogovorili gdje piju kafu, jer u tom momentu su bili tim, a sastanci ponedjeljkom i jesu timski početak sedmice.
Mlada djevojka je čekala u frizerskom salonu. U ruci je držala mobitel i opet listala fotografije mogućih frizura. Frizerka je nije zvala iako je njen termin bio prije 3 minute. Frizerka je sjela pored nje umjesto da je pošalje na pranje kose i tražila mobitel. Zajedno su listale slike, komentarisale, pokazivale u ogledalu primjere…
Tek kad se djevojka nasmijala dva puta, frizerka je znala da je spremna za početak transformacije.
Zajednički stav svih spomenutih je bio da ne vole čekati. Starica, koja je stanovala u zgradi u kojoj i oni je to znala, jer su joj pričali sve troje to dok su kasnili na prevoz to jutro. Ženi je kasnio taxi, muškarca su zagradili na parkingu, a djevojku alarm nije probudio. Požalili su joj se pred zgradom to jutro, a poslijepodne na sve koje su čekali.
Požalili su se njoj, koja samo čeka da joj život prođe… Možda je skup čekanja zapravo sam život. Reći će im možda to sutra ako dočeka sutra.
