More je ..

2. poglavlje

Stigli smo…

Stigosmo nakon s svađe s navigacijom i posjete trgovini. Google nas je obavijestio ispravno o otvorenoj trgovini i hvala mu na tome. Malo se nismo razumjeli s navigacijom, ali vjerojatno i na tome treba biti zahvalan. Razbudio nas je, a vozač treba biti budan. Domaćini nas dočekaše s osmijehom, ali trebao je koji sat da im uzvratimo. Kad smo raspakovali osmijeh, nismo ga mogli vratiti u auto. Nošenje kofera i stvari do apartmana je bila potvrda da je stvari previše, ali to smo već znali.

Gdje smo stigli?

Plaža je ispred kuće, a bazen iza nje. Nema puno hlada, ali mi imamo suncobran (nije ipak bilo previše stvari 😎). Plaža nije velika, ali nama se oslobodi mjesto, jer smo gosti koji plaćaju smještaj. Nije hotel ni vila, ali prije deceniju i više smo se radovali i mogućnosti zakupa ležaja. Sad imamo apartman, imamo klimu, Wi-Fi, čak i bazen. Bogati smo i sretni.

Sirotinjski mentalitet vs. Opuštena bahatost

Kafu i doručak smo spremili u apartmanu, jer smo kupili kao iskusni putnici. Kafu pijemo na plaži, jer smo bogati i sretni. Večeru pravimo u apartmanu, jer nam je daleko prošetati 500m do restorana, jer mi smo NA ODMORU. Plivamo puno, pa je šetnja previše za očekivati. Uvečer je dovoljna čaša vina i već nas veliki krevet i TV zovu. TV ima programe samo na nepoznatom svjetskom jeziku što je mirisalo na stres. Ali miris mora je prevladao, pa je uvod filma na Tabletu bio dovoljan za san. Na odmoru se odmara i od plave svjetlosti.

Kako su dani odmicali, sve češće kupujemo pizzu, sladolede i piće, koje nemamo u frižideru, a baš nam se to jede i pije pored svega što imamo u apartmanu. Očito nismo jedini oduševljeni, jer ostali turisti počeše hvaliti miris naše hrane, a ne borovine i mora, koji su nas na početku sve očarati.

Nova okolina

Od prvog dana se pozdravljamo ili smješkamo ljudima, ne znajući točno na kojem jeziku se pozdraviti. Ali osmijehom komuniciramo vrlo rado i lako. Objašnjavamo malo riječima, a više gestikulacijom gdje kupiti nešto, kako uključiti svjetlo ili klimu. I nema stida za banalna pitanja, jer smo porodica i pleme. Čuvamo zaboravljeni šlauf djeteta, a oni nama peškir ako iznenada vjetar krene. Isto smo pleme. Raduje nas kad neko dijete propliva, aplaudiramo kad nova “komšinica sa sprata” upeca ribu… Ali ne pričamo puno, jer svi odmaramo.

Povratak

Spakovali smo se. Grlimo se s domaćinina, razmjenjemo kontakte s turistima komšijama.

Stomak je miran, jer granica nije više briga. Nema žurbe sada, jer smo u modu odmora. Stići ćemo kad stignemo.

Kuća

Teško se privići da ne pozdravljamo nepoznate ljude. Ili nije?

Družimo se i pričamo o ljetovanju s poznatim ljudima, ali i to sve manje. Jer nakon trećeg pitanja o cijeni, vremenu i jesmo li dobili opekotine od sunca, više nikoga i ne zanima. Odgovori su iskreni, ali ne i socijalno poželjni izgleda. Interesovanje je iskreno sve dok se odgovori poklapaju s očekivanjima.

Ne, nije bilo preskupo, jer smo planirali trošiti na putu (Bahati smo očito i kući).

Vrijeme je bilo svakakvo, kao i kući. Ali, tamo nas vjetar i voda rashlade, a prekrivač ugrije ako zatreba (a nije trebalo).

Otkrili smo kako ne izgoriti. Namažemo se na suncu. Ne, ne znamo koja je bila cijena kreme.

Kad bi samo neko želio čuti o svitanju na moru, mirisu borova i nestašnoj djeci na plaži, koji mame osmijeh (svima osim roditeljima), pričali bismo do zore. O cijenama i skupoći ne mogu, jer sam stvarno zaboravila tačne cijene, a kako bih i procijenila vrijednost jela na plaži četvrti dan ljetovanja kad nam se samo baš to jelo nakon trećeg plivanja. Da li ima neki ekonomista da pomogne da odgovorim ljudima? 🤔