Prva roditeljska lekcija ili bar najčešće ponovljena: priznaj grešku prije nego što još veći problem nastane. Praktična iskustva baš i nisu potvrdila lekciju.
Priznanje nije uvijek značilo izbjeći kaznu, nego time nekad i unaprijed priznamo i grešku koja se mogla sakriti. I tako greška postane roditeljima, profesorima, prijateljima i šefovima primjer pogrešnog ponašanja i primjerene kazne krivca. Oni koji ne priznaju hvale se svojom dovitljivosti, a oni koji priznaju tješe se mirnom savjesti. Jeste da se savjest ne piše u školske ocijene i procjene radne učinkovitosti, ali savjest je čista. Osim kad se javi ljubomora na one vještije, jer ni to nije pohvalna osobina. U konačnici, priznali ili ne, trebalo bi da nas nešto muči. Tako su nas naučili ili to nije bio cilj prve lekcije. Trebalo bi da je oslobađajući osjećaj, a nije uvijek.
Možda je to zapravo filozofska tema, gdje su svi u krivu i svi i pravu. Fluidan je zaključak koji ovisi o težini greške, osobi kojoj se priznaje, pa čak i o dobi dana i raspoloženju. Do kraja ovog teksta dilemu nećemo riješiti sigurno, jer već sutra bi ovaj tekst izgledao drugačije.
Čini se da je unutrašnji moralni kompas ključni, premda niko ne zna zašto je takav kakav je, ali što je još važnije da li radi kako treba. Možda se pokušaju promjeniti baterije kompasu, ali vjerojatnije da mu treba baždarenje i fina završnica. A majstora nema da kaže. Nekome možda damo povjerenje da je vrhunski serviser, ali ma koliko stručan i iskusan bio, opet dio ostane nedorečen, jer ne može se dati atest na misli.
Priznajmo sebi prvo, jer za loše misli i negativne osjećaje smo odgovorni prvo (a možda nekad i jedino) samo sebi. Ako unutrašnje ja smatra da je bolje sakriti i izbjeći kaznu, probaj tako. Ukoliko želi priznati, onda neka se prizna i stoički podnese kazna.
Unutarnji moralni kompas se ne može izmisliti ili prisilno ugasiti, te je kao takav nepobjediv. A priznanje samom sebi je ipak priznanje i već znaš adekvatnu kaznu.
