Priče o liječenju često zvuče kao obilazak 9 krugova pakla, Zato i ne čudi da se prestanu izbjegavati doktori samo kad baš zatrebaju, ali ima više začkoljica i prečica do cilja (dijagnoze, terapije ili lijeka), pa kako ko odabere.
Neki spas vide ili nađu preko granice, pa se ne zna da li više brinemo za njihove finansijske ili zdravstvene brige. Bitno je da je rezultat dobar, ali empatiju bismo mogli bar preispitati, jer divna je vijest da su se za oboljelu djevojku skupila sredstva za manje od 24 sata, ali manje je pohvalno da se za stariju ženu ne mogu mjesecima. Zašto je bitno da Pomozi.ba mora svojom objavom marketinški proda ideju značaja pomoći datoj osobi, pa spremno biramo jedan broj, a drugi ne? I zašto biramo bilo koji, kad je naše zdravstvo besplatno, moderno i kvalitetno? Zašto onda pacijent mora biti lijep i izlagati svoju privatnost kao da je i učesnik reality show programa? Da li je naša empatija baš ovisna o tome da li oboljela osoba ima dvoje maloljetne djece ili ima fotku za naslovne stranice? Ok je da imamo više ili manje saosjećanja prema nekoj akciji, sve dok neko nama blizak nije u pitanju. Onda su svi subjektivni osjećaji proglašeni diskriminacijom na račun drugih.
Dio pacijenata se usudi javne istupe doktore po medijima slušati… Sve je med i mlijeko, jedino se pacijenti često kasno jave. Poželimo im vikati u ekran da uputnice bile elektronske ili obične, teško stižu do ljekara, ali ne čuju nas kad su u TV-u. Pacijent ili porodica znaju bolje koja uputnica je najhitnija. I nije to uvijek daleko od istine, ali malo ko zna nabrojati koliko je kojih pretraga uradio, ali zna koju je čekao najduže. Nepopularno i smjelo je preporučiti privatnu kliniku, jer je na zdravstvo previše izdvojeno, ali ako je stvarno toliko hitno, čak je i financijski dug bolji nego dokazivati svoja prava ma koliko bila dokaziva. Nekad novac vrijedi iskidanih živaca. Nije to ok nakon svih platnih listi, koje su dotakle zdravstveni sistem, ali nije ok ni nositi poklone, đakonije i piće doktorima, jer novac na platnim listama ide i za plaće istih. I da ne bih bila shvaćena pogrešno, mito i korupcija nikad nisu dobri, ali od vrtićke dobi do kraja života nekako nas uče da je lijepo pokloniti nešto autoritetima, pa se nekako bar torta po izlasku iz bolnice podrazumijeva. Ali apsurdno je da spremnije platimo tortu iako je i ultrazvuk u privatnoj klinici okvirno iste cijene, a njime izbjegnemo vlastiti stres zbog čekanja u državnoj klinici. No, dokazali smo da nećemo plaćati zdravstvo, jer su odbili previše od plaće (i jesu, to ne sporimo).
Odlazak u čekaonice je korak poslije sumnje u sistem i doktore. A čekaonice su samo za hrabre i jake pacijente, ako nemaju slušalice. Većina nema slušalice ili ih ne smije koristiti u nadi da će čuti svoje prezime. Čekaonice su informativne, jer se tu saznaju i čuje kad su doktori i šta pogriješili, koje sestre su ok, a koje ne, koliko ko čeka… Naravno na javnom mjestu se ne stignu upiti detalji šta se tačno čeka, jer startne tačke su nam drugačije. Obično glasnogovornici u čekaonici krenu od stava da je njihovo oboljenje i najteže i najduže, a ne smije se onda sumnjati u rečeno iako im ime ne znaš. Prijete oštrim i radikalnim mjerama prema osoblju, pa se nadaš da ćete prozvati bar prije nego glasnogovornika, jer ti doktori kakvi da su tebi trebaju živi.
U prethodnim decenijama, doktori su se bunili protiv Google dijagnoza, jer Google nije polagao anatomiju kod profesora iz pakla, a oni su položili. A sada se Google podrazumijeva, jer pacijent mora biti informisan, a doktor ne stiže svima isto ili slično ponavljati. I znaš da je tako, jer čekaonica je puna.
Za sveopšte ludilo, zajednički se krivi vlast, ma koji nivo vlasti da je kriv za trenutni zastoj u datoj čekaonici. U ambulantama primarne medicine nedostaje toner i papir, a u bolnicama se nema vremena ulaziti u sistem. I tako špijunskim taktikama i poznanstvima pacijent dođe do svih nalaza kao da sam potpuno razumije šta piše na njima.
Put pacijenta djeluje kao slalom, jer samo se tako do lijeka dolazi. Ali nekako uspijemo (ukoliko bolest nije brža) stići do cilja koji nam je zadat.
