Slijedi opis puta na jednu od konzilijarnih komisija. Uvijek mi se činilo apsurdno kako se komisija može održati bez pacijenta, a posjete istim su mi dokazale koliko zabave propustimo, ali samo ako želimo vidjeti taj segment.
I tako vozači gradskog saobraćaja nakon par mjeseci puta jednog pacijenta, primjetiše i prokomentirisaše simptome putnika, te posavjetovaše šta treba u apoteci kupiti. Neko bi pomislio da su suviše slobodni prići i savjetovati, ali svaka čast na pristupu, primjećivanju i smišljanju prilike za razgovor za koji struka nema vremena. Žele najbolje i iznose svoje iskustvo.
Nasmijana pacijentica tako kreće na vožnju. Puno je stranih mladih turista u vozilu (jer nam je turizam krenuo), a jednak broj je starijih starosjedilaca koji im na lokalnom jeziku sugerišu da pomaknu kofere. Ne razumiju se, ali osmijeh i pantomima učiniše svoje. Pogrešno naznačene stanice mladi turisti s lakoćom riješiše izvukavši mobitele.
Atmosfera se promjeni pri izlasku iz vozila blizu bolnice, kad svi u koloni zaroniše u svoje misli. Tišinu je razbila gospođa naruživši semafor što presporo mjenja boje. I niko joj se ne suprostavi niti odbrani semafor, ali shvatismo da se tuđa muka ne može ni pretpostaviti, kao ni da izražavanje ljutnje nije baš uvijek najbolje usmjereno.
Dolazak na odjel, na kojem se predaju uredno pripremljeni papiri i potom čeka momenat kad nas tehničar u koloni vodi u drugu čekaonicu. Dio prozvanih je važan i bitan što je odveden, a dio tek onda kreće paničiti.
Čekanje u posebnoj čekaonici tek otvara teme i takmičenja u težini oboljenja, te se čini puno dužim nego što jeste. Ljutnja raste, kao da nas je tehničar pod prijetnjom puške doveo tu, a zapravo smo i sretni i zahvalni na komisiji koja se bavi našim pitanjem, ali kad se upravo to izgovori slijedi smijeh kao u situaciji svađe sa semaforom, jer niko nije napustio taj red kada jednom stane u njega. A čekaonica i semafor puno informacija skupiše.
Dakle, ako se život našali s nama i dovede nas tu, puno je detalja zabavnih za one koji žele gledati i slušati Može biti zabavno i pohvale uputiti medicinskom osoblju što nisu sigurni da su nas dobro čuli. Evo samo par zbunjenih odgovora.
“Da li je ovo skrivena kamera?” Ne, samo vas želim pohvaliti.
“Zar vam se i hrana dopada?” Ne, ali zahvaljujući njoj lakše se drži dijeta.
“Nije okrećeno previše dugo!” Bez naočala se ne primjeti.
“Po čemu je odjel lijep?” Po mnogočemu, a i ne gleda na groblje.
Nasmijati medicinsko osoblje je pola puta do oporavka – i njihovog i našeg. Naravoučenje je da medicinski tehničari trebaju dobivati karte za stand up komedije, jer mnogo će naučiti tu ili se samo relaksirati što zaslužuju, a najzabavniji pacijenti trebaju biti zadnji prozvani (izvinite, ali humorom podržavate besplatno zdravstvo…)
