Osećam da tonem, sve dublje i duže; počinje da mi se prividja uže…
Ne verujem u njega, a ipak je tu; stoji i čeka, kao mogući put.
Nezamislivi put! – u neku ruku; al’ ipak pomislim: “Ovu tugu
ne bih tako završio nikad! Zar da idem dugo, bez kiseonika?
Nešto brže, možda…” Bože svašta! Zar mi je to jedina preostala nada?
Ne u kraju, već u putu do njega? Zar su me toliko umorili i nebo i zemlja?



