2. poglavlje
Kako se ovo inače radi. Možda je najbolje početi sa imenom. Moje ime je… Aleksej. Da, Aleksej. Koliko je to uopšte i bitno? To je samo ime koje mi je dao moj otac čitajući neko djelo nekog ruskog pisca. Da, barem su moji načitani. Porodica ko porodica je funkcionisala kako je morala, barem kako se ja sjećam. Samo se ne sjećam da sam ikada primjetio tu ljubavnu iskru koju sam upoznao u kasnijem dijelu svog života. Često sam se pitao da li sam ja slučajan čovjek, nastao nepažnjom u novogodišnjoj noći ili sam jednostavno poslat sa nebesa ne bi li bio razlog nastavka suživota dva bića. A možda me i donijela roda. U svakom slučaju, ja sam osjećao voljenim. Djetinjstvo sam proveo malo u kući, malo više na ulici, suočen sa stvarima koje jedno dijete ne bi trebalo da vidi, pošto bi mu mogli biti pogrešan uzor. S druge strane to me naučilo da cijenim sam život. Oko mene su ljudi umirali, bili zatvarani u ćelije iz velikog broja razloga, a nijedan od njih nije bio pogreška nemilosrdnog sistema. Čak su uradili i više i gore od onoga za šta su bili terećeni. Moji roditelji su radili, ali red je uvijek postojao. Prije odlaska na posao, majka je vrijedno spremala doručak, ocu za ponijeti, a mene je čekao na trpezarijskom stolu kada bih se konačno uspio oduzeti okovima sna. Ručak je bio u četiri poslije podne. Ne petnaest minuta prije, ne petnaest minuta poslije, nego u četiri. I uvijek je bilo tako. Porodična tradicija tokom koje bi se ijedno i drugo žalili o tekućem poslovnom danu. Nerijetko su svoj posao nosili kući ili još bolje rečeno, on ih je pratio kući, pošto sam siguran da nisu to radili svojom voljom. Još kao dijete sam shvatio da ne želim imati takav stil življenja i posao u kom ću biti primoran da sjedim u kancelariji po cijeli dan svaki dan; koji će me sprječavati da ispoljim svoju kreativnost koja je uvijek prštala iz mene iako su je mnogi pokušali potisnuti, ugušiti njen plamen svojom vodom tako što su je zasipali kao iz hidranta, ali se ona nije dala. Nikada se ni na sekundu nije poljulala, kao da su je njihovi pokušaji gašenja činili još jačom.
U školi sam bio solidan. Ne pretjerano nadaren, ali nisam bio ni glup. Štaviše bio sam izuzetno pametan. Većinu sam izvlačio na sirovu snagu uma, a veoma malo učenjem. Jedino što me stvarno zanimalo su bile stvari u kojima je ta moja kreativnost mogla doći do izražaja. Svaki vid umjetnosti, a u to uključujem i sport. Volio sam likovno, a svi su mi se smijali zbog toga. Hej zamisli, sportista i umjetnik. Kako je to moguće? Kako je moguće spariti ta dva pojma od kojih se prvi veže za emotivne osobe koji imaju neprestani kontakt sa svojom duhovnosti i koje nije strah izraziti svoje osjećaje, razmišljanje i unutrašnje stanje javno i pred svima i drugi koji se veže za grube osobe, naizgled glupe kojima je važnije unaprijediti izgled svog tijela nego svog duha i koje se često moraju dokazivati drugim ljudima da su bolji od njih u svojoj oblasti i da će uvijek biti bolji. Vidiš, veza između ta dva, ta tanka nit povezanosti koja je ustvari predstavljala samu želju da budeš prepoznat i hvaljen za svoja djela, bez obzira na njihovu prirodu je ujedno i predstavljala moj kapris, sve ono što čini moju osobnost. Ne, nemoj me pogrešno shvatiti, ja nikada u svom životu nisam želio biti poznat. Nikad! To nije bio moj cilj. Nisam želio da mi se oduzme moja sloboda i moja mogućnost normalnog funkcionisanja u društvu tako što bi u mom uskom krugu svoje mjesto tražili ljudi lažni kojima je jedino važno da budu viđeni. Ja sam samo želio da se neko poistovjeti sa mojim djelima; da ona nekom pruže inspiraciju ili podršku kada im je ona potrebna, isto kao sto su i meni. Želio sam nekom samo podariti trunku nade ili vjeru u bolje sutra, vjeru u sudbinu; vjeru u nešto u šta ni sam nisam vjerovao dok nisam vjerovao.
Otac mi je bio vrijedan čovjek. Otac mi je bio vanserijski čovjek. O njemu su svi sklapali samo riječi hvale i uvijek sam osjetio neku dozu poštovanja samo na pomen njegovog imena. To poštovanje se prenijelo i na mene, pa sam zaključio da moram čak i nadmašiti sva očekivanja koje su njegovi mnogobrojni poznanici imali za mene. On nikada nije gasio moju kreativnost. Uvijek mi je bio najveća podrška, ali i najveći kritik onda kada je bilo potrebno. Kako smo nas dvojica znali razgovarati… O svemu i u svako doba dana i noći, nebitno koliko je umoran od mora koje ga more svakodnevno je nalazio vremena za razgovor sa svojim sinom jedincom, a ja sam uvijek osjećao da mogu sve podijeliti s njim, pošto nikada na njegovom licu, u njegovom stavu i njegovim riječima nisam naišao na nikakvu osudu ili kajanje, samo pravovremeno udijeljen savjet i pogled iz druge, iskusnije perspektive. Volio me i uvijek mi je to ponavljao, a i ja sam njemu često govorio, čak i u danima tinejdžerskog pobunjeništva kada je tipično da se narušava odnos između tinejdžera i bilo koje autoritativne figure. Bio je moj oslonac, ali je breme koje je on nosio izgleda bilo preveliko. Uzeo je sebi život na dan kada sam završio srednju školu. Taj dan me ispratio do škole što nije bilo ništa novo, pošto mu je to bilo na putu do posla. Voljeli smo šetati, i jedan i drugi, a uvijek smo imali o čemu pričati. Kada vratim film možda sam mogao naslutiti da se nešto sprema, kao da mi je govorio svojim stavom da se sprema na taj čin, iako mu to riječi nisu dale nagovjestiti. Par godina poslije sam naučio čitati između redova i postao inteligentan. Nisam ga mogao shvatiti; nisam se ni trudio shvatiti. Kako ostaviti svoju porodicu, svog sina? Bio sam ljut. Izgubio sam rijetku svijetlu tačku i iz mene je prestala isijavati svjetlost. Obuzela me tmina i mržnja. Mržnja kakvu nisam znao da čovjek može osjetiti. Nije me obuzela tuga. Nisam plakao ni kad sam se vratio u prepun dom nepoznatih ljudi i kada su mi rekli da tate više nema. Nisam plakao na njegovoj sahrani, čak ni dok su ljudi držali govore koji su veličali njegov već ogromni lik i dok su izgovarali hvalospjeve na račun njegovog imena. Bio sam potpuno stoičan i miran kao da me nije dotaklo. Koliko puta sam ja taj put do Gimnazije vratio pred svojim očima i koliko puta sam taj dan iznova proživio i stalno nakon vraćanja memorija mi ostaju njegove posljednje riječi koje su mi se činile normalnim i upućenim vezano za moju brigu o prosjeku pri završetku školovanja i o tome šta mi budućnost nosi; pitanje da li sam ja uopšte dovoljno odrastao za ovo.
‘Ne brini se sine, sve će biti dobro, otac ti je u svakom slučaju ponosan. Volim te.’
Njegova ruka na mom ramenu i kiseo osmijeh na licu dok brada krasi njegovo lice, a oči smiruju eksploziju u meni. Nisam plakao dok su mi izjavljivali saučešće ljudi u crnom i pružali mi potporu. Nisam plakao dugo nakon toga, sve dok ga nisam razumio, a onda nisam mogao natjerati suze da stanu. Ipak nisi pogriješio tata, sve je bilo dobro, sve je dobro i sve će biti dobro.
