3. poglavlje
Zar to sve ne zvuči lijepo? Porodica, sretno djetinjstvo, kreativni stvaralački um, razgovori s ocem o svemu, pa čak i taj ulični dio koji te uči više od škole? Sve idilično, osim samog svršetka priče. Sve idilično, a sve tako lažno. Vjerovatno se dalo naslutiti da je neistina poveznica umjetnosti i sporta. Još samo da je ubačena kakva vanserijska hrabrost, neopisivo viteštvo koje neodlikuje klasičnu osobu. Sve je laž! Još sam i dodao slova u ime… Kako li sam se samo toga sjetio. Stvarno je Aleks. Ne Aleksej, samo Aleks. Ustvari, ja i nisam imao porodicu, barem ne tu, za druge pravu. Majka je umrla na porodu, a stari je poginuo za vrijeme trudnoće, barem su mi tako pričali rođaci koji su preuzeli brigu o meni barem koliko su mogli, dok nisam postao preveliki problem. Od svoje sedamnaeste godine znam samo za ulicu, zato i znam više od mnogih. Barem sam mudar. Da, vraški sam mudar. Ipak nedovoljno da bih ubjedio preostali dio svoje porodice da dijetu nije mjesto u zloglasnom dijelu grada koji je važio za mjesto gdje ljudi idu kada im je jedina želja da umru. Ne krivim njih jer nemam osnove za to. Opšte je poznato da sam u školi imao više izostanaka nego ocjena, a i ‘kod kuće’ sam više puta izostao sa ručka nego što sam objedovao sa njima. Iz nekog razloga nikad se nisam osjećao kao da tu pripadam, što i jeste tačno, ali nisam bio fer prema njima. Pružili su mi sve što su mogli, da kažem kao i svojoj djeci, a imali su dvoje. Da, u jednom periodu svog života sam imao brata i sestru sa kojim sam imao trunku krvng srodstva. Mi smo se potpuno razlikovali, oni su bili slobodnog duha, rasterećeni, par godina stariji od mene, blizanci. Strašno su bili povezani, a ja sam tu bio nešto poput crne ovce. Oni najveće ocjene, ja jedva skupljao za prolaza. Oni učenje, a ja traženje problema diljem grada. Oni u deset u krevetu, ja u deset kroz prozor na susjedni balkon i onda u nepoznato. I uvijek sam išao u nepoznato, najviše su me privlačile ulice gdje nema ulične rasvjete. Tražio sam. Ne znam ni sam šta sam tamo tražio. Znam šta sam tražio. Tražio sam razlog da me istjeraju iz kuće. Tražio sam razlog da priznaju da ja nisam njihovo dijete i da nemaju nikakav razlog da staraju za mene. Ali oni su mi često puštali. Tada sam znao da me ne vole. Ne vole me! Svoju djecu nisu puštali ni do prodavnice preko puta zgrade kada se spusti gusta magla, a ja sam mogao raditi šta sam htio! Nikada nisam želio nečiju milostinju. Niti sam je prihvatao. Ali, suprotno svim stanardima, ja nisam bio problematičan, a želio sam biti, ali nikada se nisam mogao oduzeti tom da sam ja u duši kukavica. I jesam, to nerado priznajem. Srećom kružile su priče o meni pa nikada drugi nisu ulazili sa mnom u sukobe. Kako mi je samo bilo drago zbog toga. U rijetkim situacijama kada bi došlo do ivice sukoba, u mojoj dubini su se budili trnci, koji su se prvenstveno nastanjivali u predjelu mojih genitalija, kao da su postajale sve manje i manje; kao da su se pokušale sakriti u mojoj utrobi. Srećom, uvijek su bili prekinuti od strane starije, odgovornije osobe, koji su poznavali neistine o meni, pa su mislili da suprotnoj strani čine uslugu, a oni su meni pomagali. Oni su mene sprječavali blama koji bi prouzrokovao emotivni krah od kog se ne bi mogao tako lako oporaviti.
Gdje sam ono stao? Da. Oni u desetoj mlijeko i krevet, ja u desetoj motani duhan i drvena klupa. Svi smo dobijali identičan džeparac, užinu i sveske. Sveske i užinu sam naravno prodavao, ostavio bih samo jednu teku u koju bi zapisivao sve osim školskih stvari. Misli, mjesta na kojim sam bio, stvari koje sam vidio. Kasnije ću to početi pretvarati u smislene rečenice, koje se i dalje ne odlikuju pretjeranom gracioznošću i stilskim figurima, ali se odlikuju najvažnijom stvari, istinom. To sam čuvao za sebe, možda da sam to podijelio sa svojim, nazovimo ih, roditeljima, možda bi tad shvatili da nisam zreo za pakovanja kofera. Zato im nikada i nisam pokazao, ni rekao. Ko su oni da znaju ko sam ja? Pogotovo, ako ni sam ne znam ko sam ja. Ali te izuzetno hladne majske noći, nakon što sam završio srednju školu sam znao ko sam ja. Beskućnik.
