0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, 233, 377, 610, …
Niz mora
da se nastavi
***
Izgubio sam je
U preobražajima
nestala je
ptica:
Nasleđe
arhetipa
Čelik i mermer
U snovima mi se
barem
kazivalo
Iako otišla je
sa vetrom
i vetar
sa njom
Izgubljena
u hramovima
Ptica poput
mrtve pesme
što peva
mrtvima
Nestala je
ali krila njena
još su večna
i dan moj
još je kratak
Tražim je
I tu prestaje
samoća
moja
Tu prestajem
ja sam.
Rešenje vatre
Tišina je
večna vatra
koja se
merom pali
i sve sa merom
pali
A smrt je
tajna vatre
za one
koji je još
nisu saznali
Lepa reka
pesma
i tragedija
A bilo je
kamenih doba
ispred nas
A bilo je
okovanih ptica
iznad nas
Bilo je svega
Na istocima
zapis
Pod glavama
Sizif
U plućima
alhemijska katarza
I nije bilo vreme
Mada za
takvu tajnu
nikada
nije kasno
Nismo je čekali
i ona je došla
Knock, knock, knock:
Hanibal ante portas!
Smrt je tajna
A mi
upravo smo je
saznali
Rešenje vatre
u tvojim je
kostima
Ovo je tebi
koja si
nedavna
Ovo je tebi
koja si
vremenska
Ovo je tebi
koja si sada
crna i snežna
Daleka
Ispod zemlje
smrtna
Ako me zaustave
kada krenem
ka tebi
Ti pobuni se
i reci im glasno:
Ne dirajte mi
senku
Ne zalazite
u moje tame
Hodala sam
A sada
samo sam
nedavna
vremenska
crna i snežna
Daleka
Ispod zemlje
Smrtna
Ako me zaustave
kada krenem
Ti ustani
Vrati se na noge
i razjuri ih
kao što psi
juri ptice
Za tišine
vreme nije
Jer tišina je
tužna zora
koja ne želi
da svane
i pesma je tu
da je uteši
Sada pevaš
okovana istokom
A samo ćutiš
pored melodije
O istini
i ne može
da se kaže
mnogo
Ta kamena dama
okameni sve
Večna
kao koncept večnosti
Trajna
kao koncept trajanja
A opet smrtna
Rešenje rebusa
u tvojim je kostima
Smrt je tajna
a kada je otkrijemo
nestaće
zajedno sa nama
Tajna glasna je
i nepostojana
Neutešni plam
Otkrivena i pozna
Izgoreti nećemo
kako otkrivena vatra
peva u paklovima
Tišina je
večna vatra
koja se
merom pali
i sve sa merom
pali
A smrt je
tajna vatre
za one
koji je još
nisu saznali.
Upozorenje od bogova
Senka traje
dok Sunca
je na nebu
i ptice
zakopane
u zemlji
Trajaće
dok čovek
ne prestane
da je oponaša
A ja
imam snagu
da prekratim
nebeski svod
Raskidam
te senke
I svaku masku
ukinem
Kako ću
rušilačka
bogovima
pred oči
Kako
bez prologa
i objašnjenja
Jedine reči
isparile su
Otelo ih Sunce
Lepo Sunce
Sunce prokleto
Zato
i letim visoko
Kada već
nemam reči
govoriću
na vazduhe
Vlastitim
disanjem
I ptica
više nije
zakopana
u zemlji
Sunca
ni njega
na svodu
Ali ja
Još dalje
idem
Više još
Da pobegnem
Jer u tim senkama
videla sam masku
Vlastiti obris.
Doppelgänger
Čekaj da dođem
i ne reci ništa
Jedan mi je
objasnio
sve što može
da se objasni
Da sam u snu
i sama sam san
Drugi je
izračunao
hipotenuze
mene budne
Saopštio ih Bogu
i nestao
zajedno
sa njim
Tako je počelo
moje vreme
koje se računa
drugačije
od ostalih
vremena
Tako sam
počela ja
Tako počeo je san
Nisam znala
Niko
naučio me nije
kako da budem
Ja
Išla sam i išla
za tobom
Jer ti
upoznao si me
tek začetu
Ti si mi dao
pluća vetar
i talasanja vode
Ustupio si
svoje mesto
Jednom kada
postanem svoja
imaću gde da odem
I kada mi
bude dosta
sunca i snega
imaću gde da odem
A kada prestanem
da postojim
opet imaću
gde se sklonim
od pogleda
budućih života
Imaću sebe
Zato čekaj
da dođem
i ne reci
ništa
Mogu da se
pretvorim
u realnost
Mogu da te
dovedem ovde
Mogu da te
zavaram
jer sada znam
da svoja sam
Stolica je tu
Smesti se
i tiho ćuti
I san i ja
postojimo
zbog tebe
Ne reci ništa
ti što misliš
da kažeš sve
Ostani u tajnama
i uteši me
Jer dalek je život
Čudan
mikroskopski
kao broj jedan
Ide i ide
ali odakle
To ne zna se
Java
samo je relacija
između žene
i njene senke
Čoveku
poznata je
ona
kod prozora
Bleda
Dok druga
Doppelgänger
zajedno
sa bojama
pleše i peva
u etru
Obratila sam se
vetru
i nestala
sa poslednjim
okretom Sunca
Ako si
stvarno čekao
da ja dođem
i rekao
ništa nisi
onda jesam
samo san.
Weltschmerz
Postoji strah
Jedan
Daleko
U meni
Visok
Kao crnilo
Težak
Ipak
Gajim ga
i hranim
Jer
doneo mi
strah
davni orfist
Taj je
što izlazi
iz uloge
vlastite
u tuđu
Da opravda bol
svetski
Ili samog sebe…
I dok
boravi
u plućima
mojim
Taj crv
nagriza tkiva
Kao reka
zaborava
što želi
da zaboravim
i da idem
Ali ja
ne mogu
Ja opevam
utopljene
Teško je
Trebalo bi
Strah
da zbacim
sa kostiju
Oporavim organe
Ipak ostajem
tiha
i osluškujem
Neki kažu
kako je on
noć
Neki kažu
kako on je
dan
Da li da
verujem
sebi ili njima
ili nikome
Dok on
oduvek je tu
da kaže istinu
Taj strah…
Istina
plamen je
koji će da
otopi
polarne oči
Ali istina je
i mrak…
Odbrojavam unazad
Ustajem
i progovoram
sebe
Ta sam
čiji prah
postao je
vetar…
i sunčev
plamen
ide protiv
smrti
Ali dah moj
odlazi
i u tame
ovog sveta
Zato
zatrpavam
korake vlastite
da kasnije se
ne pronađu
Ne bih
da me okrive
za prelaze
na drugu stranu
Znali su to da rade
A kada sat
bude pokazao
kako sam
zakasnila
da se sakrijem
Reći ću
sve što imam
Reći ću udove
svoje
čula govor
svoj
Sebe ću reći
Jer vetar
što nosi
kosti moje
već me odao
plamenu
Zato sam progovorila
Tako ja
i smrt samu
obilazim
Strahom unazad.
Povratak vatre
Tišina vatre
nije u skladu
sa ostalim
tišinama
O tome će tihi
posvedočiti
Ako ništa
znaju kako je
mrak dobio
svoje ime
U istoriji njenoj
možete da vidite
kako je
blaga i ćutljiva
Bezazlena
Na paragrafima
tišine
ne piše ništa
U tome je
i veština vatre
koja se ugasila
U istoriji pak stoji
nešto bitno
Reč ta prelazi
na moje ruke usta
na jezik moj
i sama postajem
tišina
Reč jedna
pretapa se
u drugu
Druga reč
u treću
se pretapa
Niz mora
da se nastavi
Posle mene
dolaziš ti!
Ti koji
sada jesi…
Ali to
nije sve
Tišina ide
sa vetrom
a vetar
odnosi
moje kosti
I pevaaa
Peva meni tebi
svima koji jesu
pevaaa
Jedino reč ćuti
Reč po reč
i pobedićemo
jednu
drugu
smrt treću
Glas se rastegao
Dohvatio nebo
Preselio ptice
u sebe
I prošlosti
sve
pobedićemo!
A vatra
koja se ugasila
ponovo će da bude
vešta
i ponovo
neće biti tiho
a kada je i bilo
a kada je i bilo.
Čuvar vatre
Plamen raste
u pesmu
pesma raste
u ženu
Žena se sledila
Ne zna sa vatrom
I ja prerastam
i plamen
Prerastam ženu
Postajem
jedno čudo
Odatle i krv
u mojoj pesmi
Sunce
na mom Mesecu
odatle
Ne dam
da se ugasim
Voda zato
ni ne popušta
brane
Moram da je
ispratim i pogledom
Da ne pobegne
u kalupe mene
Tiho
jer žena sada
ostala je
bez vatre
Ukrašće je nebesa
i šta onda
Mene će
da prepoznaju
Znaju kako
se gleda
kroz zidove
kroz lica i maske
Crvene su mi ruke
Prepoznaće me
po mirisu vatre
A ja ne dam
plamenove
svoje
Ne dam
da se ugasim.
Pitanje Sizifu
Svet je samo
radosna priroda
kojoj kraja
nema
Sizif
jedino zna
kojim putevima
kreće se
kroz
zaspala vremena
I sama
takva sam
Zaspala
Ne postojim
kao pesnik
koji zna
gde se uputio
Ukleta
pišem
jer u pisanju
ležim ja
Ukletost
osobina je
nedovršenih
Zar nisam
onda i
pesma svoja
Nedovršena
A sreća
šta je nego
želja za
ponavljanjem
Vlastitim
uskrsnućima
Nema
radosne prirode
niti njenog
kraja
Isto će ti reći
i Sizif.
Preležana smrt
Pesme
iz pakla su
Tako da
pakao
postaje stvarnost
jedina jedna
A kao da
nije ni bila
Kao da sve
nisu bliske
jedna drugoj
i paklene
Zato
gradim pesme
na rečima
Vatrenim
Sunce žrtvujem
za plamen
Jer sve stvarnosti
budu i prođu
I ova će
moja
Pesnici svi
prođu pa budu
I ja ću
Šta je pesma
onda
ako nije
smrt preležana
iz samog pakla
Šta pesma jeste.
Postanak haosa
U zemlju
lagano
silazi se
Da te
ne prepozna
Zna
zemlja
ko je od
zemlje
Ko si ti
da silaziš živ
u zemlju
Dišući
Muzej vlastiti
jesi li
Glas i krik
za kamenom
Jesi li ti taj
koji traži
večnost
kroz čvrste
elemente
Alhemičar
Bogotac
jesi li
Ako jesi
usmeri
vetrokaze
jer oluja ova
odneće sve
i tebe
i tvoje sve
Oluja
slučajna nije
tražio si je
bednu
Evo je sada
tiha
ne bedna
Ti mislio si
da ukineš
vazduhu pluća
pluća
da bez vazduha
dišu
Na zemlju
je li
Na kamen
Moguće je
ali ko će
kriv biti
ako ti
alveole
ne prorade
na pesmu
Ko kriv biće
Seobe ili žena
Ko kriv
Fibonačijev niz
od samog
početka
jeste te diktirao
usmeravao
čekao
Pratio te
Od zemlje si ti
ipak
Od bogova
I vetra
Oluja smešna
vetrokaz jezovit
U šahu – pešak
Rat svoj
vodićeš sam
ti što
krećeš se
kroz vremena
Ti što patiš vremenski
Mnogi
mislili su
da pobegnu
od haosa
Mnogi
postali su
haos
Tako su pobegli.
Uprkos pepelu
Prepevaj
istoriju
u sebi
Od sna
ne usni je
jer tvoja krv
nije tvoja
samo
Tvoja je krv
krv svih
koji su
prešli put
a stali nisu
da se osvrnu
da vide
šta je to
što te prepevalo
Neka tišine
obeleže istoriju
u njihovo ime
Tišinama
da se da
zemlja
i vatra
slovo
i pečat
jer svi mi
često smo
mrtvi
mada se
pravimo
da nismo
U pevanju
vlastitom
na primer
ja pepeo
postaću
Zar nisam
tako i htela
A opet pevam
Glas sam
ceo
Sopstvena
svoja
greška
Ali poezija
tu je
da se
progovori
u ime vlastito
Uprkos pepelu.
Sebi
Postala sam
jedna
vremenska
težina
ili sam to
oduvek
i bila
Prerušena
Zato
i razaram
jezike
poezijom
U granice
novih jezika
da stanem
Nova
i podeljena
Besprekorno
smrtna
Neko ipak
mora da
žrtvuje se
Zarad težine
života
i smrti
Zarad sebe.
Vlastita granica
Pripoveda se
tonom
koji nije
od žara
A kada bude
došlo vreme
da svako
iz vlastitih
usana
sebe progovori
nestaće žar
sa pticom
i ptica
sa dalekima
Pripoveda se
tonom
koji nije
od žara
Treba biti
mudar
pa biti
pripovedač
Treba biti
mudar
pa granica
vlastita jer
sve strane sveta
donose
vlastite epitete
zato budi sam
i u samoći
svojoj
sam budi
Da te ne ponište
ptice
daleki
da te ne ponište
Treba mudar biti
Kada je govor
neka se čuje
a kada tiho je
neka se vidi
Ko nije uspevao
da prepozna
granice
taj
uspeo je
da ih prepozna
Kada je govor
neka se i ćuti
Ti znaš ptice
daljine znaš
Znaš elemente
koji sami sebe
pripovedaju
usnama od kiše
ne od žara
prolećem od senke
ne od pesme
i suncem od ognja
ne od mača
Ti znaš
Treba
biti mudar
da te vremena
iz prošlosti
ne stignu
A kako im reći
da stanu
a ne plamenom
kako
a ne sebi
plamenu
Kada je
govor
neka se
i ćuti.
Poreklo muze
Ustajem iz sutona
A u sutonu
i reč
gubi svoje
značenje
kada se
ponovi
Nestajem
Takva
neću
dočekati
muze
Snovima
ću ih
rasterati
Kome one
služe
kada blede su
i tihe
Nikome
Ustajem
iz sna
A u snu
je san
i beg
dobija
značenje
kada se
ponovi
Zato
i senčim
vremena
pa ih
popločavam
jer bledim
i nestajem
Muze to
najbolje
znaju
Obuzdaj ih
i nestaće
snovima
u suton
Ko su
muze
onda
ako nismo
mi
Ustala sam
ja muza
iz sutona
Vratila sat
Unazad
neka
odbrojava
Sve samo
da pokažem
svetu i sebi
i svetu u sebi
Kada reči su
izvan jezika
ne umire se
jer sve smrti
još ne postoje
Ko su muze onda
ako nismo mi.
Fibonacci
Raj je uvek pre
nego što je zemlja.
Seti se
Spirala si
Dete
iz vatre
Došli su
Pticu
U šaku
Okom
Sa grane
Iz stabla
Od smrti
Sećam se
utrobe
Tiho je
Još
Kao da
tišina sama
traje duže
od mene
od vetra i neba
Mora da je
tišina majka
Vatra kasnije je došla
Poput senke
U kolevku
spustila se
Iz očeve krvi
Seti se
Spirala si
Dete
iz vatre
koje peva
Dodole kišo padni
I krug
U krugu si
krug još jedan
Čovek si
i koža
koja peva
U ruku
Čulom
Sa jezika
Iz pesme
Od smrti
Jer oko kruga
ljudi
Požar ljudi
požar.
Posledice vatre
Rasplamsala se
pesma
čovekom
Užasima
da preobrazi
svet
u vlastitu meru
Neće pomoći
Uzvišene ideje
Seti se pesnika
zemlje
Seti se podzemnih
Spomenika
Zaboravljenih
dok pesma prede
ta umiljata vatra
Tartarskog porekla
Varka jedna
I pobegao si
iz vatre u vatru
Uzaludno
Dok pesnici zemlje
opevaju žive i mrtve
Slave i plaču
Živi
Ali pesma ova
goreti neće
sagoreva
i ponovo se rađa
Ista
Muzej mene
Mene majke
mene deteta
Škripe mi kosti
smanjuju se
Čuješ li
kako odjekujem
u tebi.
Sectio divina
***
Ko se
promenama
menja
Jezik slovo
pesma ja
Ili ime…
Samo ime
Ista ostajem
Ta sam
iza maske
Sakrivena
Od pogleda
budućih
krijem ime
prošlih
Ćutim
i vrebam
sebe
Strahovi
puštaju
niz vetar
A vetar nosi
i ptice
i pepeo
i kosti
i stihove
i pesnike
i sve
Sve odnosi
Ne rešava
ništa
Obrušava
Karta se
u kule
i pesme
Karta se
u stvarnost
i nevidljivo
U čoveka i etar
U sve
što ima
karta se
Da rešio bi
život
Rešio…
Ali nisam
vetar
Neću
vetrovito
u naletima
Ja dođem
i više se
ne vraćam
Dođem tako
Iza maske
I ćutim…
Monolit
Reč
po reč
Reči
sudaraju se
u govoru
Priča se
a kao da
sve ćuti
Istina
Rekao si
na početku
govora
kako sam
nestala
Gde bih
Na vosak
stih
ili na oluju
Onu
koštanu
Nisi znao
Ne postojim
van spirale
U koju si
ušao
Pre reči mene
Pre svega
Monolit je tu
zbog tebe
Pesma
Fibonacci
Izgradila sam
ja ptica
okove
Oslobodioče
u kavezu
Ne zbog mene
Ne zbog vetra
olujnog
Upao si u zamku
vlastitu
Onu od slova
ne od pesme
Od sebe
Jesam li
nestala
Ili si ti
monolit
koji raste
i u sebe se
Urušava.
… , 610, 377, 233, 144, 89, 55, 34, 21, 13, 8, 5, 3, 2, 1, 1, 0



