Nešto drugačija priča od svih dosadašnjih koje sam napisala. Priča se sastoji iz dva dela. Napišite mi svoje utiske u komentarima ako želite.
PS. Napomenuću da ovu priču pišem pod upalom, tačnije infekcijom, malo mi je bolje, ali bolovi su prisutni, ležim, ali se i borim za svoje zdravlje, da bih pisala, tako da ne zamerite na greškama u kucanju ili gramatičkim greškama ako ih bude bilo. Ne želim da mislim o bolu već o druženju sa vama, čitanju vaših priča, koje su zaista divne i delotvorne na mene. Poručila bih vam samo da se volite, živite svaki dan i divite se čarobnim notama jeseni i svakog godišnjeg doba, sa obzirom na to, da ove jeseni, u oktobru, želela sam da konačno započnem sa pisanjem novog romana, koji mi je od životne važnosti, pa ću sa pričama malo usporiti.
Radnja priče ~ smeštena je u banatskom gradu Vršcu
Roksana uspešno vodi advokatsku firmu i cenjena je u svom poslu. Iza sebe ima neuspešan brak i vezu, sina kojeg obožava, ali i traumu iz detinjstva, koju nikako nije zaboravila, i zbog koje je i postala pravnica. Njena majka i brat su bili žrtve porodičnog nasilja. Roksana je sve to zapisala u svojoj duši i dala je obećanje da će braniti svakoga ko trpi nasilje. Međutim, jednog kišovitog jutra, dobija neočekivani poziv iz suda i slučaj koji nije mogla da odbije. Taj slučaj dovešće je do čoveka koji je ispravan i sa kojim je želela da počne ispočetka i pruži sebi novu životnu šansu, ali u svemu tome, sprečiće je prošlost koja je došla po svoje ~ što će se videti u drugom delu priče.
Žanr ~ Psihološka drama sa elementima pravničkog trilera, krimića i tragedije. I mogu slobodno da dodam i ljubavna drama.
Prvi deo ~ Roksanin slučaj
Snažan olujni vetar raznosio je lišće, oborio poneko drvo, a ponegde napravio i štetu. U saobraćaju je došlo do zastoja i vozači su čekali po dva ~ tri sata da izađu iz kolone i nastave sa svojim aktivnostima. Među njima i mlada ali iskusna pravnica, koja nikako nije podnosila kašnjenja na posao i stalno je kritikovala zaposlene u svojoj advokatskoj kancelariji, a sada je i sama bila u problemu i razumela je kolege. Nazvala je sekretaricu i objasnila o čemu se radi, a ona je molila da se smiri i da posao neće pobeći.
– Hvala ti – odgovorila je, još jednom se izvinila, i sačekala da se automobili pokrenu.
Bilo je oko jedanaest sati kada se auto zaustavio ispred male, nove, zastakljene zgrade. To je bila njena advokatska firma,,Ivanov” koju je otvorila pre pet godina. Tada je imala samo trideset i dve godine i iza sebe slučaj koji je proslavio u Vršcu i čitavom banatskom okrugu. Bila je tražena svuda i od posla nije znala šta će pre, a imala je i petogodišnjeg sina kome je bila potrebna pažnja i nežnost, i ona nije htela da dete trpi zbog njenog posla. Trudila se da razume i jednu i drugu stranu, i zaštiti one koji su to tražili od nje i plaćali je pošteno.
– Evo i nje! – šalio se drug sa studija, koji je vodio slučajeve sa njom, a kolege su se samo osmehnule. Roksana se pravila da ih ne čuje i obratila se saradnici.
– Jel me tražio neko? – pitala je, skinula sivi mantil i sela za sto.
– Zvali su te iz suda – odgovorila je i prenela sve što joj je rečeno. – Dobila si slučaj po službenoj dužnosti. A na tebi je da li ćeš da prihvatiš ili ne. Reč je o starijem gospodinu, poznatom građevinskom inženjeru, koga je supruga optužila za zlostavljanje i psihičko nasilje. Iz suda su te lično molili da ga zastupaš. Šta da im odgovorim?
– Nisam do sad prihvatala takve slučajeve, pa neću ni od sada! – odbila je da uopšte razgovara o tome. Skočila je sa fotelje, prišla prozoru i zagledala se u list koji se zalepio na staklo. Sitne kapi kiše slivale su se niz staklo. Roksana se setila nečega. Njene svetle, plave oči, ispunile su se suzama. Mogla je da vrišti, ali je umesto toga ćutala. Nikome nikada nije pričala o tome, pa neće ni sada.
Lara, saradnica, nije odustala od želje da pomogne gospodinu inženjeru.
– Moj otac je bio porodični prijatelj sa ocem gospodina Vuka, i on ga odlično poznaje – stala je u njegovu zaštitu.
– I na osnovu toga si zaključila da je nedužan? Ljudi mogu biti fini, tihi i ljubazni pred svetom, a kod kuće se mogu pretvoriti u čudovišta.
– Znam da je tako, i imali smo takvih slučajeva, ali ja garantujem za gospodina Miletina koji je izrastao u časnog i poštenog čoveka, i molim te u ime našeg prijateljstva i dugogodišnje saradnje, da prihvatiš ovaj slučaj i dokažeš da je on samo žrtva manipulativne žene.
– Laro, možeš li da izađeš i ostaviš me samu?
– Ostajem dokle god mi ne daš pozitivan odgovor.
– Ti znaš da ja pre verujem ženama nego muškarcima, i da sam se udala tokom studija i razvela zbog nerazumevanja Vukšine porodice, tačnije majke, a ni veza u kojoj sam bila, nije se završila sa brakom, tako da ja nemam pozitivno mišljenje o muškarcima, a mnogo puta se i na sudu dokazalo da su muškarci činili sve samo da bi dobili ono što žele, i da su prolazili nekažnjeno ili su pušteni na slobodu, pa ponavljali svoje zločine ali ovoga puta, prihvatiću slučaj koji sam dobila po službenoj dužnosti. Ali, znaj, ako se dokaže da je zaista bio nasilan prema ženi… Ova firma može da izgubi mnogo toga.
– Ja ću prva da dam otkaz ako je istina ono što priča ta žena.
– Uradiću to samo zbog našeg prijateljstva – naglasila je,,Roksana” i okrenula se prema saradnici. Lara je primetila tugu u očima svoje prijateljice. Zašto ona toliko ne veruje muškarcima? Nije to bilo samo zbog iskustva koje je imala sa mužem i u vezi koju je raskinula pre godinu ipo dana. Drugo šta je bilo u pitanju. Ko zna, možda nešto iz ranijih dana. Ali, ona slabo priča o svom detinjstvu i školskim danima. A one su se upoznale na studijama. Postale su najbolje prijateljice, ali Lara je završila samo osnovne studije, i nije imala znanje koje je imala Roksana. Zadovoljna je bila i što radi u ovakvoj advokatskoj kancelariji i razume se koliko toliko u prava.
– Daj mi da pregledam druge predmete i da vidim dokle smo stigli sa slučajem gospođe Banić. Ona je do juna u,,Sigurnoj kući”, a za dalje se ne zna. Moramo da se postaramo za nju i nađemo joj odgovarajući posao.
– Mogla bi, za početak, da radi u restoranu i pere sudove, a kasnije bi je moj prijatelj, Ivan, povećao platu i unapredio je. Dao bi joj mesto šefa sala.
– On je i ranije obećavao da će povisiti plate radnicima, pa ništa od toga nije bilo, a dao je i reč da će pomoći jednoj našoj štićenici, i opet je slagao. Ne mogu da se pouzdam u njega. Ali, tebi je on drag i viđaš se sa njim. I ne, ne zameram ti zbog toga, samo mislim da je gospođa Banić zaslužuje bolje. Zaposliću je u cvećari – sinula joj je ideja u glavi.
Ustala je, pružila dva ~ tri koraka i dodala.
– Danas ću biti u kancelariji i neka me niko ne prekida, samo ako je bitno, a sutra ću da odem do tog tvog porodičnog prijatelja i popričam sa njim, a otići ću i do suda, da se raspitam ko mu sudi i šta može da se učini za njega.
– Mnogo ti hvala što se interesuješ za ovaj slučaj i što si spremna da se boriš za pravdu i pomogneš nedužnom čoveku.
– Pa sada, da li je žrtva ili nije, to ćemo videti – zavrtela je glavom, zakolutala sa očima i naredila Lari da ode iz kancelarije.
Lara je poslušno klimnula glavom i otišla, nasmejana lica, sa željom da sve dobro prođe.
Verovala je u Roksanu, njeno znanje, a verovala je i porodičnom prijatelju svog oca.
A Roksana je ostala do kasno uveče u kancelariji, prisećala se prošlosti, pa se vratila svom sinu.
***
Jutro je bilo sveže, oblačno i sumorno. Najpre ja sipila kiša i duvao vetar, što je bilo uobičajeno za banatsko podneblje, da bi potom prohujala po koja sitna pahulja snega. Trebalo se toplije obući i spremiti za predstojeći zimski period koji, samo što nije počeo.
Roksana je već bila u zatvoru u dugom plavom zimskom kaputu. Stražari su je poznavali i pažljivo je posmatrali dok se lagano kretala ka ćeliji. Uistinu je bila lepa žena i poredili su je sa slavnom venecuelanskom glumicom Sonjom Smit koju su, mnogo godina ranije, gledali u dve TV emisije. Roksana je bila plavuša, prirodna plavuša, sa ponekom sivom dlakom na glavi, a oči su joj bile ogromne i plave. Nije bila od onih plavuša ~ sanjalica, što neprestano maštaju, jer nije ni mogla da mašta, sa obzirom na to da je u detinjstvu propatila, i zaklela se da će braniti žene od nasilnih muževa, a toga jutra, dok se vreme menjalo, i ona se dvoumila da li da uzme slučaj ili ne.
Nije htela da izneveri majku i brata, koji su tragično završili, a nije htela ni da razočara svoju dugogodišnju saradnicu i vernu prijateljicu. Mislila je, ako se okrene, da će se onesvestiti, povratiti i pobeći iz zatvora, od nasilnika, čoveka koji je možda i odgovoran za sve što se dogodilo u njegovom životu.
Pa ipak, nakon dužeg razmišljanja, ušla je u prostoriju koja je bila namenjena samo za zatvorenike, advokate i porodicu. Optuženi je već čekao. Nije ga odmah prepoznala, ali kada se okrenuo i ustao da je pozdravi, setila se da ga poznaje iz viđenja. Sigurno su se nekad videli na nekoj proslavi ili izložbi. On je bio ugledan gospodin, i o njemu je čula sve najlepše, a pretio mu je zatvor zbog optužbi koje je iznela njegova supruga. Da stvar bude još gora, ona je zaista bila u modricama. I kako će ga ona spasiti?
– Sedite, gospodine Miletin. Vuk Miletin, je li tako? – pitala je još jednom i rukovala se sa njim. Nekoliko trenutaka su gledali jedan u drugoga. On je imao pedeset i dve godine, ali je bio izuzetno lep i držeći gospodin, a njoj je bilo trideset i sedam godina. No, privlačnost je bila obostrana, samo što je još bilo rano i misliti o tome.
– Jeste, ja sam… – ponovio je za njom.
– Sedite, molim vas. I ja ću da vam se pridružim. Pa šta se to dogodilo, gospodine Miletin? Ispričajte mi sve. I nemojte ništa da krijete od mene.
– Lenka i ja, moja supruga, imali smo nesuglasice u braku, ali ja je zaista nikada nisam povredio ni na koji način.
– Ona tvrdi da ste je pretukli. Jel to istina, gospodine? – nastavila je da ispituje.
– Ne, nisam. Zapravo, ja sam joj zamerao što nemamo decu. A Lenka… Ona je žena koja obožava da izlazi, putuje… Nije mnogo mlađa od mene. Samo pet godina. Rekao sam joj da još može da rodi. Želeo sam naslednika… Ja imam firmu, inženjer sam.
– Poznato mi je to. A kako je došlo do toga da vas ona tuži za nasilje?
– Tražila je razvod i da svu imovinu prepišem na nju.
– A, tako! Želela je pola od onoga što vama pripada.
– Nisam joj dao. Čak mislim da ima ljubavnika.
– Mislite ili ste sigurni? To su dve različite stvari.
– Samo mislim…
– I šta je posle bilo? – uzdahnula je i nastavila da ispituje.
– Naljutila se… Vikala je, histerisala, razbila čašu, nestala… Kasnije sam dobio poziv za razgovor od socijalne radnice. Priznao sam da je došlo do svađe, i…
– Još nešto je prelilo čašu? A ja hoću da znam šta kako bih vam pomogla.
– Reći ću vam… U nastupu besa, i ja sam dohvatio čašu, bacio je o zid, ali ona je bila pored zida i ormana, i deo stakla se zabio njoj u rame. Hteo sam da je odvedem u hitnu, ali ona… Vikala je i pobegla. Ali, nisam namerno to uradio. Nisam hteo da je udarim, povredim… Dao sam joj sve što je želela. Ona je tako lepa, crnka sa plavim očima… Bila je kao anđeo kad smo se venčali. A eto, novac je promenio.
– Da, to obično tako bude… Slava i bogatstvo menjaju ljude. Retko ko ostane prizeman… – uzdahnula je i malo ćutala. Opet je zavladala tišina. Ništa, sem mirisa dima, i pokreta tela, nije se čulo. Roksana je pogledala ka prozoru sa rešetkama. Svi slučajevi, pa i onaj iz detinjstva, bio joj je pred očima. I njen otac je tako počeo… Ali, tada su muškarci mogli da se izvuku. Sada su bila druga vremena. Međutim, čovek koji je sedeo preko puta nje, ulivao joj je poverenje. Odlučila je da pređe preko date reči i stane na stranu ovog čoveka. Uostalom, ona je obećala da će braniti žrtve nasilja. A on je bio žrtva jedne hladne, propačunate, bezosećajne i manipulativne žene.
– Da… Smem li da zapalim još jednu? – pitao je zatvorenik umornog lica.
– Nemam ništa protiv toga što pušite, mada je štetan za zdravlje.
– Više volim kubanske cigare, ali kako ih ovde nema, dobre su i obične cigare.
– Onda u redu. Samo se pričuvajte.
– Hoću, i pronađite mi što pre odgovarajućeg advokata.
– Ja sam pravnica koja vas zastupa, po službenoj dužnosti – naglasila je to,,službenoj dužnosti” – osim ako ste protiv toga da ja vodim vaš slučaj.
– Nisam znao da branite i optužene.
– To mi je posao, gospodine Miletin – rekla je oštro i ljutito. – Dakle, pristajete da ja preuzmem vaš slučaj? Molili su me iz suda da se zauzmem za vas, gospođica Lara Slavković, moja saradnica, čiji su roditelji bili bliski prijatelji sa vašim roditeljima, molila me je da dokažem vašu nevinost. Šta sada kažete?
– Biće mi čast što me zastupa jedna tako divna, plemenita i požrtvovana majka. Ja o vama ne znam mnogo, sem što smo se viđali na proslavama zajedničkih prijatelja, ali u tim vašim svetlim, sjajnim očima, krije se hrabra, snažna i borbena žena. Da, gospođo Roksana, želim da vi budete od sada moja pravna zastupnica. I pozdravite Laru. Ona je lepo vaspitana devojka. Neće vas nikada razočarati.
– Svakako da ću je obavestiti o našem susretu. Za koji sat, vraćam se u kancelariju. Pre toga imam suđenje… Posetila bih vas i sutra – uzdahnula je – ali toliko posla. Uostalom, moram da se pozabavim i sa sobom i svojim privatnim životom. Do skorog viđenja, gospodine Miletin.
Rukovala se, i izašla iz zatvora, razmišljajući o čoveku koji je ostavio snažan utisak na nju. Mislila je da ode i do suda, ali to će uraditi u narednom periodu, kroz nekoliko dana, a pre toga, svratiće do kancelarije.
– I, kako je bilo? – ispitivala je Lara, koja je čekala da svaki čas dođe.
– Vidi se da je Vuk školovan, načitan i inteligentan čovek, i da ga je žena zavela i prevarila… Ali, nije ni on tako čist u celoj toj priči.
– Kako to misliš? – uozbiljila se Lara. Njene tamne, smeđe oči, rastužile su se.
– Eto, tako… Udario je sa čašom. Naravno, nije bilo namerno… Ali, ipak stoji da je do udarca došlo. To bi moglo da mu bude da štetu. Ali, ja ću pokušati da učinim sve i da mu pomognem.
– Znala sam… Tvoja duša je čista kao nebo. I oči su ti takve, plave…
– Samo mi ne laskaj… Ovo bi moglo da poljulja moj ugled… Ali, pomoći ću tom čoveku. Moram da ti priznam da je ostavio utisak na mene… – dodala je tiho.
– Sviđa ti se kao muškarac? Ma on ti je najlepši čovek u Vršcu… Kako da ti se ne svidi! A znaš li ti koliko ga je devojaka simpatisalo? A on je odabrao onu… Onu hobotnicu!
– Kakvo izražavanje?! Pobogu, Laro! Hajde, idi sada, i da vidiš ko me je zvao i da li imamo još neki nov slučaj.
Lara je pošla ka vratima…
– I još nešto, Laro. Sutra neću biti na poslu. Izvešću Velika u šetnju. Nije izlazio danima napolje zbog povrede kolena… Sada mu je dobro. Dugujem mu to… Otići ćemo do manastira i do vršačkog brega.
– A sa brega je i pao…
– On voli tamo da ide… Voli i Vršačku kulu, naše vinske festivale… Voli da izlazi, voli druženja sa mnom… I ja ću ispuniti njegov život lepim notama. Kao ova jesen… I zima koja stiže…
Uzela je kaput sa čiviluka, obukla ga, stavila svetloplavu francusku kapu, i izašla na ulicu. I ona je uživala u svom gradu, malom gradu, sa toliko kulturnih događaja, počev od pozorišnih dana, kao što je,,Vršačka pozorišna jesen”, tradicionalne vršačke manifestacije o vinu i vinogradarstvu, i mnogih drugih zanimljivih događaja kojih nije bilo u drugim delovima Banata. Pored toga, u Vršcu, njenom voljenom gradu, bio je i Vladičin dvor, divno sređen, pored koga je ona zastala, posmatrala i otišla svom domu.
***
Godinu dana je trajalo suđenje i, za to vreme, Roksana se zbližila sa Vukom i poverovala u njegovu priču. Slušala je pažljivo tužioca, proučavala lepu crnku sa plavim očima, koja je muža okrivljavala za neuspešan brak i izjavljivala da je vršio nasilje nad njom. Roksana se i sama uverila da Lenka Miletin nije nikakva žrtva već koristoljubiva, prevrtljiva i manipulativna žena, koja se udala iz interesa. Srela je i u čekaonici kako prisno razgovara sa jednim strancem. To je, dakle, bio njen ljubavnik iz inostranstva. Gde li ga je samo našla?
– Samo još jedno pitanje za oštećenu – rekla je pravnica pred sam kraj suđenja.
– Izvolite, gospođo Ivanom – odgovorio je sudija.
– Mislim da smo već jednom govorili o tome. Ali, gospođa mi nije tačno odgovorila. Rekli ste da ste one večeri, kad ste se posvađali sa mužem i izašli sa modricama, otišli kod drugarice i tamo prespavali. A vaša drugarica nije potvrdila da ste prespavali u njenom stanu. Viđeni ste sa jednim muškarcem. Onaj isti za koga vaš suprug tvrdi da vam je ljubavnik i da je zbog vašeg ponašanja došlo do svađe. Da li je istina da ste i danas u intimnim odnosima sa tim čovekom?
– Prigovor! Pitanje je suviše lično. Gospođa ne mora da vam odgovori na to pitanje.
– Ali, moraće da odgovori. Sud mora da zna sve detalje o tom događaju.
– Slažem se sa vama, gospođo Ivanov. Žao mi je kolega – obratio se braniocu – ali ne mogu da prihvatim vaš prigovor. Nastavite, gospođo. Da čujemo, šta oštećena, kaže na ovo. Odgovorite na pitanje, molim vas.
– Ja… Nisam bila te noći kod drugarice. Videla sam se sa jednim prijateljem.
– Sa svojim ljubavnikom! Evo i dokaza – rekao je neko iz publike. Ubrzo su se videli snimci, fotografije i zakazani sastanci u parku kod centra. Lenka se sastajala sa strancem i dogovarala se sa njim kako da se otarase Vuka. Ako ga ne strpa u zatvor na duže vreme i od razvoda, koji će da pokrene, ne dobije odštetu, za pretpljeni bol, onda da ga ubiju. Sud je sve pregledao i poslušao… I doneo odluku… Vuk je oslobođen, a Lenka je, zbog klevete, završila u zatvoru.
– Ne, to ne može biti – vikala je histerična žena. – Ali, osvetiću se ja, zaklinjem se! Osvetiću se svima vama koji ste mi ovo smestili
– Ćuti, Lenka! – zamolila je rođena sestra, koja je prisustvovala suđenju i razočarala se u nju. – Ti si mužu htela da napakostiš… A vidiš kako ti se to vratilo. Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada. A ti si sama upala u zamku koju si spremila za Vuka. Stidim se što sam ti sestra!
– Platićeš mi i ti i svi koji ste verovali ovoj advokatici! A ti, advokatice – pljunula je dok joj je policija stavljala lisice i izvodila je iz sale – ti ćeš zažaliti što si se rodila. Zaklinjem ti se! Ženama nikada i niko ne veruje.
– Veruje, ali ne i svim ženama… Ženama kao što si ti! – odbrusila joj je sestra.
– Prokleti da ste ~ svi! Osvetiću vam se! I tebi, advokatice, osvetiću se! – pretila je pred svima, i u jednom trenutku, hrabra žena, kao što je oduvek bila, advokatica Roksana, uplašila se od onoga što je izgovorila ova crnka sa tamnoplavim očima koje su neobično sjajile.,,Tako lepa žena, a tako zla”, pomislila je dok su je policajci smetali u kombi.
Posle nekoga vremena, iščeznula je. Vukova sestra, gospođa Miletin – Jovanov, prišla je bratu, zagrlila ga i izljubila, a potom se zahvatila advokatici Ivanov što je pristala da brani njenog brata.
– Dobro ću vas nagraditi. Hvala Vam veliko.
– Gospođo, to je moj posao. Već sam plaćena za to.
– A, ne, ne! Od mene imate vikend za dvoje na Bledu. Povedite koga god hoćete sa sobom – namignula je bratu, jer je shvatila da mu se dopada lepa plava dama sa nežnim osmehom, ali sa stavom.
– Onda pristajem. Povešću svoga sina sa sobom. Za detalje ćemo se unapred dogovoriti. Imam još suđenja. Ljudi očekuju od mene.
– A ovaj slučaj će vas još više proslaviti – gospođa Jovana, koju su od školskih dana, dali nadimak Lolita, jer je bila vragolasta i pričljiva, ali čistoga srca, udaljila se kad je brat očima rekao da ne zadržava gospođu.
– Dobro, ja sada idem. Oh, dragi, bato moj, tako sam srećna zbog tebe! – Zagrlila ga je još jednom i pristala da da intervju za novinare, a brat je upozorio da pazi šta priča.
Roksana se nasmejala.
– Simpatična vam je sestra – zaključila je Roksana.
– Slažem se sa vama. Hoćete li na kafu sa mnom! Ja častim!
– Može, ali ne mogu dugo da se zadržim. Čeka me još posla. A i sin…
Seli su u jedan restoran kod suda. Vuk je bio obučen u elegantno sivo odelo, a Roksana je bila u belom kostimu i ponela je svoj sivi mantil sa sobom. Bio je lep dan. Jesen samo što nije počela. A vetrova još nije bilo.
– Sećam se kada sam dobila vaš slučaj – počela je ona. – Napolju je bilo hladno i vetar je nanosio štetu građanima. Svi smo bili uznemireni i ljuti. A meni nije bilo ni do čega. Nisam volela da kasnim na posao. I sad se trudim da budem tačna. Eto, i na suđenja nisam kasnila.
– Da… Ja vam se divim. I hoću da vam se izvinim.
– Za šta da mi se izvinite? Ja sam videla da ste vi pristojan i dobar čovek.
– Znam, nego… Imao sam predrasude prema ženama pravnicama. Eto, to je moja greška. Sada vidim koliko ste vi hrabri i istrajni – dodirnuo je za ruku, koja je bila nežna i topla. Roksana se nije bunila. Pustila je da je osećanja vode, bar na trenutak. A bio joj je potreban muškarac koji će da je smiri i uteši, i kaže joj da će sve biti u redu. Nikada nije osetila mušku ljubav. To joj je najviše nedostajalo u životu. Otac je bio agresivan i tukao je majku i brata, koji je bio dete sa posebnim potrebama. Majk je sumnjala da ima Daunov sindrom. Ali, nije bilo to u pitanju. Dete je bilo autistično. To je tek kasnije shvatila i lekari su joj potvrdili. Pa i to dete, tako nemoćno i bolesno, otac je maltretirao, vikao na njega, udarao ga pesnicama, a ona je sve to gledala, dok nije ubio majku i brata u istom danu. I od tada, imala je drugačiji pogled na svet i muškarce. Nije verovala da postoje dobri, nežni, pažljivi i čestiti muškarci, a imala je i loša iskustvo iza sebe. Dva muškarca… Jedan brak i jedna veza… I nikada više nije volela. Sada je bila sa starijim čovekom od sebe, starijim petnaest godina, ali ne suviše starim da bi mogao da joj pruži ono što ona želi. Pa ipak, bio je optužen za nasilje. Dokazala je da je nedužan… Ali, nije mogla tek tako da mu pruži šansu. Zavolela ga je, uzbuđivao je… Ali, i plašila ga se. I zato je izvukla svoju ruku iz njegove.
– Vi kao da ste se nečega setili… I neprijatno vam je da o tome govorite. Ali, ja to i ne tražim od vas. Mislio sam samo da poručimo nešto za jelo ili da popijemo kafu.
– Hvala Vam, Vuče. Ali, ja bih zaista da krenem.
– Gle, nazvali ste me imenom – primetio je on. – A to retko kada činite. A recite mi, molim vas, ko je vama dao ime?
Ona se još više uznemirila na pomen maminog imena.
– Moja majka… Da, moja dobra, divna majka… – odgovorila je i skoro da je zaplakala.
– Oprostite mi, ako vas je moje pitanje uznemirilo. Samo imate neobično, retko i staro ime. Ja sam ga već negde čuo. A sada su i u modi ta neobična imena… I kratka. A vaše je dugačko. I lepo. Da, Roksana… Vi ste zaista lepa žena – rekao joj je šta joj je na duši i približio je svoje usne njenim, ali ona se pomerila.
– Moja majka… Ona je volela neobična imena… – skoro je mučala, što nije bilo uobičajeno za nju. Bila je sva zbunjena, nervozna i uplašena. Neka tajna ili dogadjaj iz prošlosti… Vuk nije znao šta je što što je boli, a želeo je da mu ona sama ispriča o sebi i svom odrastanju. Tu se nešto krije. Ali, neće je primoravati da priča o tome. Mogla bi da pomisli da je on zaista loš čovek… A nije nikada bio. Samo je i ona, kao i ona, imao loše iskustvo iza sebe.
– Dobro, Roksana… Neću vas više zadržavati. Oprostite ako sam vas na bilo koji način uvredio.
– Ne, ne, sve je u redu. Do sledećeg viđenja, gospodine Miletin!
– I ne budite tako zvanični. Voleo bih da prestanemo da persiramo jedan drugome – poljubio je u jednu, pa u drugu ruku, a ona se sva stresla. Ovo sudjenje je pokrenulo mnogo toga u njoj. Setila se oca… I pretnji one žene. I njen otac je tako pretio. Pustili su ga posle nekoliko dana iz zatvora. A onda je, dva dana kasnije, ubio njenu majku. No, to nije bilo samo ubistvo. Nešto gore od toga. Mnogo gore…
– Čestitam, draga! Još jednom si pokazala da si najbolja pravnica u Vršcu i širom Banata, ako ne i u celoj Vojvodini – radovala se saradnica zbog njenog uspeha. – Jesam ti rekla da on nije kriv? A ti si nešto zabrinuta – videla je tugu u njenim očima.
– Nije trebalo da vodim ovaj slučaj. Muškarcima ne treba nikada verovati. Oni su manipulativni, nasilni… Ne znam da li mogu da verujem tvom porodičnom prijatelju.
– Ali, do juče si mu verovala. Ne, Sano, sa tobom nešto nije u redu – tako joj je skraćivala ime u nekim trenucima. – Slušaj me, Sano, moraš da mi priznaš šta se sa tobom dešava. Ja hoću da znam.
– Zaista želiš da čuješ? Eee pa dobro, reći ću ti. Moj otac je iskasapio moju majku… Da, Laro! Ležala je u lokvi krvi. A ja sam se zaklela da ću postati advokat i braniti žene od žrtve nasilja – rekla je u jednom dahu. A onda tiho dodala. – A ubio je i moga mlađega brata. Zvao se Vukša. Tako mi se i otac zvao. Slično ime kao ovoga čoveka što sam branila.
– Trebalo je to ranije da mi kažeš.
– Sada ležim da budem sama i posvetim se svom sinu.
– Ali, ne treba da zbog toga odustaneš od ljubavi. Vuk je dobar čovek i ja mu verujem.
– To si mnogo puta rekla.
– A ti si dokazala… – dodala je Lara i, izašla iz kancelarije. Želela je da ostane, uteši i smiri prijateljicu, ali shvatila je da to neće pomoći i da ona mora sama da se izbori sa sobom. Vuk joj je poslao poruku i pitao se šta je sa Roksanom, a ona ga je pozvala, i rekla da bude uz nju. Mora da joj povrati poverenje u muškarce. A to će biti teško zbog iskustva koje je imala.,,Samo budi sa njom i bori se za njenu ljubav. Moraš da uložiš mnogo truda… I vratiš joj veru u muškarce. Ali, ako je razočaraš ili povrediš, znaj da ćeš imati problema sa mnom.” rekla je i spustila telefon na sto. I njoj je bilo žao drugarice. Ali, Bog će joj pomoći da vrati veru u muškarce. I da pruži sebi novu šansu. Želela je iskreno sreću svojoj drugarici. Ali, da li će baš tako biti?
Popodne je Vuk okrenuo Roksanin broj telefona.
– Šta radiš? – pitao je i otvoreno joj rekao da mu se dopada.
– Tu sam… Sa sinom. Mislim, kod kuće smo – govorila je zbunjeno.
– Kako je on? – pitao je i za njega.
– Dobro je… Veljko je zaista dobro dete… I poslušno.
– Želim da ga upoznam – rekao je iskreno. – Imam nešto za njega.
– I on bi voleo tebe da vidi.
– Onda ću doći večeras da vas vidim na sladoled. Mislim, još je leto… Za tri dana počinje jesen…
– Jaoj, razmazićeš ga! Ali, dobro, pristajem… Vidimo se večeras.
– I da, Roksana…
– Reci, Vuče…
– Želim da mi pružiš šansu.
-Ako Veljko da svoj blagoslov… Onda ću biti sa tobom.
– Ja sam siguran da će nas podržati.
– Onda se vidimo večeras – rekla je i spustila slušalicu.
– Sa kim si to pričala, mama? – pitao je dečak.
– Sa Vukom… – odgovorila je, i sagnula se da ga poljubi i da pokupe igračke. – Pozvao nas je na večeru. Jel ti to odgovara?
– Da, mamice… Neka dolazi češće. Ako si ti srećna zbog toga, i ja sam – odgovorio je dečak i mazio se.
– A meni je najvažnije da si ti srećan… I da nas neko čuva – poljubila ga je mama, a potom su zajedno otišli da se spremaju za večeru.,,Samo da i ovoga puta ne pogrešim, mama”, pogledala je Roksana u nebo posuto zvezdama i molila se da joj budućnost bude lepša i da njen sin konačno ima dobrog oca ~ čuvara njihovog doma i njenog srca.
Kraj prvog dela



