Mrzi to pitanje.
Kad je pitaju radi reda, ne odgovori.
Kad je pitaju zato što ih zaista zanima, dugo ćuti.
Zato sad ćuti. U njenoj glavi nije tiho pa nema predstavu koliko je vremena prošlo. Ni njegov izraz lica ne govori ništa, osim da strpljivo čeka odgovor.
Gleda ga u oči. Boja im je drugačija. Ili samo tako deluje, zbog bora oko očiju i prošaranosti obrva. Bože, kad su tako ostarili?!
Oči su iste, shvata. Pogled nije. Promenio se. I pogled. I on. Ne seća se kad ga je poslednji put zaista videla, iako ga često gleda. Kad ga je počela podrazumevati? Kako li on vidi nju? On, koji je nikad nije podrazumevao.
Odrasli su zajedno. Ona je ono što je on napravio od nje. On je ono što je ona napravila od njega. Nesvesno, spontano, usputno.
Sad stare zajedno. Duže postoje kao „mi“, nego što je svako od njih postojao kao „ja“.
„Mi“ se podrazumeva!
Dok ih smrt ne rastavi.
Bar je tako u bajkama.
U istinitim pričama, ispostavilo se, život to uradi mnogo pre.
Otkud sad ta misao? Nimalo joj se ne dopada. Zna ona dobro, najpogubnija bojišta oivičena su kostima lobanje. Zato se uplaši.
Nju sve plaši.
On to zna, i zato se ne plaši.
Koliko je njenih strahova oterao. Nije mario za njihovu težinu.
Nije merio.
Prosto je osećao.
Baš kao i sad.
Zato obmota svoje prste oko njene nervozno stisnute pesnice. Njena šaka i dalje savršeno staje u njegovu.
To je jedina mera.
Još jedan oteran strah.
Naravno da nije čovek za kog se udala. Ali, i dalje je onaj za kog bi se udala.
-Dobro sam – nasmeši mu se.
I to se, valjda, podrazumeva.