More je ..

More je…

“Pišonja i Žuga su pamtili dobro

Šta im je te večeri govorio Lepi

“More je provod, more su koke

More je izvor života, je li tako, Moke?”

Tu završavam dragu pjesmu, jer njen nastavak nije moj. Moj nastavak je sigurno ljepši.

Noć pred odlazak

Bura misli. Da li sam završila sve na poslu? Da li će se veš osušiti prije puta? Da li je sve važno spakovano? Otkud toliko stvari? Kako prepoloviti prtljagu? Idi spavati, jer se na put ide naspavan!!! Svako ljetovanje je uvijek ista bura u mislima, a opet nikad naučiti kako je spriječiti. Ili još bolje kako je izbjeći. Ali, kad bih uspjela izbjeći buru, možda more ne bi donijelo sreću na koju sam navikla.

Jutro pred odlazak

Život me je naučio stišati uzbuđenje i fokus staviti na bitne stvari, pa tako po treći put provjeravam da li je mobitel pun, a kartice i novčanik spakovani (iako nikad nisu dovoljno puni), pasoš spreman (da se napuni pečatima). Krećemo rano, pa je dukserica u ruci, a nadamo se da se nećemo sresti s njom do povratka. Glava se pravi da je racionalna, ali stomak trpi. Potisnula sam brige i euforiju, pa vrijeme provodim u WC-u, gdje se stomak muči. Nisam jela dovoljno, ni pila, jer stajanje u toaletima usput nije poželjno. Stomak se oslobađa svih otrova unesenih u euforiji pred odlazak, a kao da želi biti oslobođen kako bi dobio najviše od promjene koja slijedi.

Krećemo na put

Osmijeh se vratio na lice. Hihoćemo se kao djeca, jer more je uzbuđenje i sreća. Sjećamo se ranijih odlazaka, svih zabavnih detalja i planiramo kako će ovo ljetovanje biti najbolje od svih. U mislima ipak još čekiram da li sam spakovala sve tablete, a glasno samo pjevam. Ove misli i brige su nove, njih u djetinjstvu nisam imala. Ali, nisam samo ja ostarila. U autu je najglasnija navigacija i aplikacija za radare. Dileme odraslih su glasne, ali samo smo praktični, a ne stari. Kao da je zrelost bruka. Nju ne nosimo na more izgleda, jer što se desi tamo, tamo i ostaje.

Granica

Primičemo se granici, brinemo o dužini kolone. Probrali smo najbolji termin i najmanje prometnu granicu, ali ipak brinemo…, jer možda su i drugi jednako mislili. Ali, važno je da granica vodi do mora. Da je graničar raspoložen i srdačan, ali i lijen, pa da ne gnjavi. Ne nosimo ništa protuzakonito, ali ipak nas granica čini nervoznim. Mnogo toga u životu možemo postati, ali za švercera nisam talentovana. Policija me čini nervoznom umjesto sigurnom. Ni kriminalističke serije sa svemogućim policajcima nisu razbile taj dječiji strah. I prolazimo. Policajac nam je udario pečat u pasoš i samo nam se (pod) osmijehnuo. Da li je vidio našu nervozu, euforiju ili nadu za spektakularni provod na moru? Očekivanja odraslih (naročito koji putuju bez djece) od mora su sigurno drugačija od dječijih. Roditelji se kriju iza sreće djece zbog raspusta, a šta odrasli ljudi bez djece zapravo žele od mora. “Žele buđenje bez alarma čika policajci.”

Dolazak

Između graničnog prijelaza i dolaska na odredište postoji posebno mjesto. Mjesto gdje se prvi put ugleda more. To mjesto izvuće dječiji osmijeh. Osmijeh u kojem je sabrano cjeloživotno iskustvo ljetovanja. Ljudi koji žive pored mora nemaju taj momenat. U njemu je sreća, euforija, radost… ali i optimizam, jer na moru će sve biti lakše. Problemi su ostali kući, nervoza na granici, šta se zaboravilo ponijeti, zaboravilo se. More nas dočekuje. Njegova veličina nas podsjeća koliko smo sitni, a naši problemi samo kamenčić na plaži.