Poslednja nedelja!!!!

... 0

Poslednja nedelja!!!!

Neke pesme ne slušamo ušima već uspomenama. Takva je za mene Džejeva ‘Nedelja’. Svaki put kada je čujem, pred očima mi se pojavi jedna kuća, jedan sto, roditelji koji čekaju i sin koji tek kasno shvati da nije svaki rastanak privremen. Ova priča je nastala upravo iz tog osećaja

Kad sam bio mlađi, nekako sam podrazumevao da roditelji vremenom postanu neuništivi, kao da starost sama po sebi znači da će uvek biti tu. Zvuči glupo kad sad vratim film, ali čovek lako poveruje da će ih zateći na istom mestu: ćaleta za stolom kod prozora, kevu kako nešto po kući premešta i kad ne mora. Uvek ti se čini da ima vremena – za sledeću nedelju, za jedan duži poziv, za neki dolazak kad se malo raskomotiš i središ obaveze. Tek kasnije shvatiš koliko je taj osećaj beskonačnog vremena obična iluzija.
Te nedelje kuća je bila puna, onako starinski, kao nekad. Iz kuhinje se osećao ručak, zveckali su tanjiri, pričalo se i smejalo, a sunce je padalo na staklo starog kredenca baš kao i svih tih godina. Kao i obično.Sve je bilo na svom mestu, osim mene. Ćale je po navici bacio pogled ka vratima. Nije ništa rekao, ali znao sam šta mu stoji u očima – ono tiho „gde si, sine?“. Koliko sam samo puta pobegao od tog pitanja sa „zauzet sam“, „imam gužvu“, „drugi put“. Ponekad sam i slagao, ne iz neke zlobe, nego zato što ljudi često lažu one koje vole misleći da ih tako čuvaju, a zapravo sam se i sam pomalo navikavao na život bez njih pre nego što sam to hteo da priznam. Uvek sam se tešio da će razumeti. I jesu razumeli, samo što ih to razumevanje najviše i boli.
Keva je po navici spustila još jedan tanjir na sto. Tek tad me je pogodilo nešto što ranije nisam video: ona nikad nije postavljala sto samo za goste, nego za svoju decu. Nije nju toliko bolelo kad neko ne može da dođe, koliko kad izgubi nadu da će uopšte doći. Tu razliku obično skapiraš prekasno.
Nedelja je prolazila, smeh se povremeno dizao do plafona, a moje mesto je ostajalo prazno. Ta prazna stolica na kraju je rekla više od svih nas zajedno – o stvarima koje nisu izgovorene, o dolascima koji su ostali na „sledeći put“ i o ljubavi koju čovek stalno ostavlja za sutra, kao da sutra ima bilo kakvu obavezu da dođe.
U jednom trenutku poželeo sam nešto sasvim obično. Ne čudo, ne veliku priliku da ispravim sve što sam zabrljao, nego samo jednu sasvim običnu nedelju. Da me ćale pita gde sam, da ga slažem da kasnim pet minuta i da me izgrdi što nisam ranije krenuo. Da me keva dočeka na vratima i ubedi da sam smršao, iako nisam. Da sednem za taj sto i kažem ono što sam mislio da se podrazumeva – da ih volim.
Dok su tu, mislimo da imamo godine da im to pokažemo. Kad ostanemo bez njih, dali bismo sve za jedan minut, jedan zagrljaj, jednu običnu nedelju. Zato, ako su ti otac , majka živi, javi im se dok još imaš kome. Ne kad uhvatiš slobodan dan i ne kad „bude zgodno“, jer vreme se ne nalazi – ono samo prolazi.

A jednog dana, kada ostaneš pred vratima koja se više ne otvaraju i pred glasovima koje više ne možeš čuti, shvatićeš ono što je trebalo da znaš mnogo ranije:
Roditelje ne gubimo onda kada odu sa ovog sveta. Počinjemo da ih gubimo mnogo ranije, svaki put kada odložimo jedan dolazak, jedan zagrljaj i jedno “volim vas” misleći da imamo još vremena. A nemamo!

Dalibor

guest
0 Komentara
Povratak na vrh