Nebo bez zvezda,
sivo, uvijeno
tmurna najezda
hladnoće kojom je zavijeno.
Sve je sneg, belo
bez jasnog i vidljivog puta.
Odavno cvece, lisce je uvelo,
duša moja bez proleca luta.
Ne volim duge dane ove
sve jednolične i u krug, ledeni,
a krik duse daleki je, topao jug.
Nema glasa da ga dozove
ni puta. U magli su svedeni,
svi njeni vapaji, utonuli u zimski san, dug.
U kom pravcu je Sunce?
Njegov pocetak novi?
Bice – kad otvori oči.
Probudice se. Tako biti mora.
Odnece tihe nocne more
i teske snove, poslednji krik,
u zaborav, sa ponovnim ciklusom Sunca,
kojeg pozdravice rana zora.
Njegov tuzan postace ,nadom obasjan, lik.
Predivno 🤍💙
Hvala💙