22. BOŽIĆNI BAL
ANNA
„Što oblačim večeras?“
„Crvenu Valentino haljinu. Ti si zvijezda večeri. Moraš biti u centru pažnje“, osmjehne se Amanda.
„A ti?“
„Budući da sam skromna, zlatnu Elie Saab haljinu“, sarkastično mi odgovara Amanda.
„Ti, skromna? Ne želim ni znati otkud ti novac za takve haljine.“
„Jesi li ikad čula za iznajmljivanje?“
Pogledam je u čudu. Ne bi mi nikada palo na pamet.
„O, Bože, stvarno živiš pod kamenom, ali više me ništa ne iznenađuje.“
„Zašto da se time opterećujem kada ima tebe?“ osmjehnem joj se.
„Da, blago ti se. Dobro da me imaš, inače bi otišla u trenirci.“
„A i to što kažeš.“
„O čemu razmišljaš?“
„Apsolutno ni o čemu. Konačno su mi živci popustili i sad sam umorna. Ne da mi se ići na bal. Ostala bih ovdje na ovom kauču, u svojoj pidžami te prespavala Božić i cijelu Novu godinu. Treba mi odmora.“
„Bez Gabriela?“
„Hahaha…ne baš toliki odmor. Ne mogu vjerovati da mi već nedostaje“, izdahnem mučno.
„Zato ćeš se srediti i otići na bal.“
„Znam, ali bih radije da smo zajedno zagrljeni u krevetu. Sami.“
„To združivanje je opaka stvar“, konstatira Amanda.
„Totalno.“
„Baš sam te htjela pitati… združivanje između Gabriela i tebe… znači li to da si postala gospođa Mactire?“
„Gabriel kaže da je to nešto veće i jače od braka. Postoji veza koja nas spaja. Suđeni smo jedno drugome“, komentiram s osmijehom na usnama. „Čudan je to osjećaj, ali tako se osjećam. Ne znam kako bih opisala riječima. To jednostavno moraš doživjeti, osjetiti. Konstantno sam privučena njime, žeđam za njim. Znam da smo još svježi kao par, ali imam osjećaj da nikada neće popustiti. Kada ga nema, kao da nedostaje dio mene. Prazna sam. On je moja druga polovica, ono što me čini cijelom.“
„Zvuči romantično“, komentira Amanda.
„I je, zašto pitaš?“
„Ništa, samo sam radoznala. Budeš li imala i službeno vjenčanje, znaš kome ćeš se javiti.“
Okrenem se prema njoj i ulovim je za ruke.
„Ne mogu ti opisati koliko mi tvoje prijateljstvo znači. Puno si mi pomogla. Bila si uz mene kada mi je najviše trebalo. Mislim da je vrijeme da ti vratim uslugu. I, naravno da ćeš organizirati moje vjenčanje, bude li do njega došlo. Pa tko bi drugi?! Znaš da si ti moja kuma“, pogledam ju sa sjetom u očima.
„Prestani cmoljit. To ti ne priliči“, nasmije se Amanda, ali znam da su je moje riječi dirnule.
„I, što si mislila kada si rekla da ćeš mi vratiti uslugu? Ništa mi ne duguješ.“
Gledam je misteriozno i samo joj se smješkam. Znam što slijedi, i znam da će joj trebati vodič.
„Anna, nemoj to raditi. Što to tvoj mozak sada kuha?“
„Zasad ništa, sve se odvija po planu“, odgovaram joj samozatajno.
„Ako ono o čemu razmišljaš ima veze s Lukom, znaj da između nas nema ničega!“
„Tko je Luku uopće spomenuo.“
„Ah, mrzim te!“ izgovara šaljivo.
Nasmiješim se. „Ne, voliš me.“
„Možda, samo malo.“
„Do kada ostaješ u Dolini Vukova?“
„Htjela sam ti reći da sam razmišljala o tome i da sam donijela odluku da pokrenem biznis iznajmljivanja haljina te organizaciju evenata. Ovdje nema ničeg sličnog, što znači da nemam konkurenciju. Spartana će biti odlična odskočna daska. Sudeći po svemu, zasad ostajem ovdje.“
„To ti je pametno. Radujem se da me nećeš tako brzo napustiti.“
„Sada, kada sam te dovela u red? Ne pada mi napamet“, nasmije se.
„Koliko je sati?“ upitam.
„Vrijeme je da se odemo spremiti. Već kasnimo.“
„Kako ono kažu, kraljice nikada ne kasne.“
„Tako je, one uvijek dolaze na vrijeme.“
Zvoni zvonce na ulaznim vratima.
„Ja ću“, poviče Amanda.
Marcus stoji na ulaznim vratima u navy plavom odijelu, bijeloj košulji i kravati u istoj nijansi. Svježe obrijan sa savršeno stiliziranom frizurom, začešljanom unatrag, izgleda kao model. U rukama nosi dva buketa crvenih ruža.
„Ruže za ruže“, izgovara šarmantno.
„Auuuuu…“, pogleda ga Amanda od gore do dolje pa nazad.
„Volim muškarce sa stilom. Hugo Boss?“
„Tom Ford.“
„Jednako dobro.“
„Izgledaš prekrasno, Amanda.“
„Hvala, i ti isto. Uđi. Anna požuri! Marcus je stigao.“
Pogledam svoj odraz u ogledalu. Zakačim naušnicu, gotova sam. Na sebi nosim crvenu Valentino haljinu golih ramena, koja mi je usko priljubljena uz tijelo i decentno naglašava sve moje obline. Izgledam seksi. Kosa mi je spuštena, u prirodnim valovima. Jednostavna šminka i ruž u boji haljine. Obuvam visoke crne potpetice i zakoračim prema stepenicama koje vode u prizemlje. Još jednom se okrenem prema ogledalu, zadovoljna sam. Ne želim ga razočarati, iako znam da je to nemoguće. Polako silazim i moj pogled susreće Marcusa koji mi uzvraća jednako toplo. Večeras izgleda jako lijepo, kao i prvi dan kada sam ga upoznala, ali zrači drugačije. Nema više one njegove arogantne maske, sada je to on.
„Mojem će bratu pasti jezik do poda“, progovara svojim senzualnim glasom.
Možda sam ipak previše brzo stvorila zaključak o njemu. On je kompliciran, kao i njegov brat.
„Zašto se smješkaš tako zlobno?“ upitam.
„Jače je od mene. Ne mogu si pomoći. Vjerojatno ima veze s privatnim nadmetanjem i rivalstvom između mužjaka. Jedva čekam vidjeti izraze lica vaših dečki kada se pojavim s vama. Užasno me to zabavlja, unaprijed.“
„Ja nemam dečka“, izjavljuje slavodobitno Amanda.
„Nemoj da se Gabriel na kraju tebi smije. Nikad ne znaš što ti život nosi“, upozorim ga ozbiljnim glasom.
„Nisam ja te sreće. Ono što ste vi pronašli je rijetkost.“
„Anna, prestani biti takva“, uzrujano izgovara Amanda.
„Ne razumijem, kakva?“
„Ti si vuk, a zvučiš kao Nostradamus. Ježi mi se koža od tebe kada počinješ tako pričati.“
„Kako?“
„Znaš kako, kao da imaš staklenu kuglu.“
„Ne treba ti staklena kugla da znaš da si pronašao svoju srodnu dušu. Dovoljno je nekoliko znakova. Govorim iz iskustva.“
„Da, kojih?“ upita zaintrigirano Marcus.
„Ne okuražuj je!“
„Prvo su oči. One su ipak ogledalo duše. U njima odmah prepoznaješ nešto poznato.“
„Da, zašto onda ti nisi na prvu prepoznala da je Gabriel taj?“ pita me Amanda.
„Oh, ali jesam, samo si to nisam htjela priznati. Prvi je susret često previše intenzivan da bi se sve odmah moglo apsorbirati, pa se moraš odvojiti na neko vrijeme. Možda u procesu upoznavanja ne možeš dešifrirati znakove koji ukazuju na to da je riječ o tvojoj srodnoj duši, ali u retrospektivi shvaćaš da je.“
„Koji su to znakovi?“ pita Marcus.
Nježno pogledam u njega, kao da je moj brat. „Osjećaš da se znate od prije, prepoznaješ svoj par, znaš što osjeća, iako nisi prirodno empatičan. Postoji intenzivna kemija koja vas konstantno privlači. To nije samo fizički osjećaj, to je spoznaja koja prožima cijelo tvoje biće.“
Pogledam u stranu i pred očima mi odmah dođe slika Gabriela. „Kada si s njim, onda si prirodan, pokazuješ sve svoje osobine, i ne plašiš se pokazati one najgore. Jer, istinske srodne duše su tvoj izravan odraz. Nemoguće je odgovoriti na pitanje kako i zašto, jednostavno znaš, onaj unutarnju osjećaj ti govori da se u tvom životu pojavio netko jako važan, i koliko god vas okolnosti u životu budu razdvajale, uvijek ćete pronaći put jedno k drugome.“
Gledam u Marcusa i Amandu kako se gledaju začuđeno, bez riječi. Smiješni su mi. „Vjerujem da i vas ,tamo negdje vani, čeka netko poseban. Trebate samo malo bolje otvoriti oči.“
„Mene nitko ne čeka, niti ja čekam ikog. Rekla sam da s njom nešto nije u redu. Prije je bila zabavna kada bi nasumično izbacivala činjenice. Sada me plaši.“
Nasmijem se, a smije se i Marcus.
„Fascinantno biće, Anna Crimson, fascinantno. Imat će moj brat pune ruke posla. Idemo, djevojke, zakasnit ćemo.“
Zajedno zakoračujemo u salu hotela Orion. Obe držimo Markusa pod ruku, a on između nas izgleda poput kralja. Njegov osmijeh, kao i uvijek, odiše arogancijom i bahatošću. Meni je, osobno, presimpatičan. Ne mogu točno znati što mu se vrti po glavi, ali jasno mi je na što cilja. Želi bocnuti svog brata i, naravno, uznemiriti Luku.
Sala je prekrasna, ukrašena svečanim blagdanskim ukrasima. Sve odiše onim toplim božićnim duhom u nijansama crvene i zlatne. U zraku se osjeća miris borovine s primjesama začina, koji odmah zavode osjetila i odvode te u čarobni božićni svijet. Stolovi su prekriveni crvenim stolnjacima, ukrašenim suptilnim ornamentima, dok su u sredini svakog stola postavljeni ukrasi sa svijećama koje svojom toplom svjetlošću ispunjavaju prostor.
U kutu sale stoji impozantan božićni bor, bogato ukrašen crvenim i zlatnim kuglicama, a na vrhu se blista velika zvijezda.
„Crveno i zlatno?“ komentiram na glas.
„Svaka je sličnost slučajna“, nasmiješi mi se Amanda.
„Hahaha…“, nasmijem se.
„Rekla sam dekoraterima da mora biti u mom stilu. Znaš, nešto skromno.“
Pogledam ju ispod obrva i još glasnije se nasmijem.
GABRIEL
Sjedim s Lukom za šankom i lagano pijuckam svoj „otrov“. Osjetim je čim uđe, kao i uvijek. Moja se glava automatski okreće u njezinom smjeru. Ostajem bez daha. Prekrasna je. Opet u crvenom. Definitivno je to njena boja, moja omiljena.
Njezina tamna kosa i svijetla put savršeno dolaze do izražaja u toj elegantnoj haljini koja joj pada skroz do poda, ali s takvom gracioznošću da besprijekorno naglašava sve njene adute. Njena ramena su otkrivena, a moj pogled pada na ugriz na njezinom vratu – moj trag. Ona je moja! Već sam napaljen i već ju želim. Poželim ustati i otići k njoj, ali obuzdam se. Ovo je posebna večer. Moram biti galantan, dostojanstven. Samo, pitanje je koliko ću dugo uspjeti izdržati.
„Paun, a ne vuk“, mrzovoljno komentira Luka.
„Ne budi ljubomoran“, mirno mu odgovaram.
„Nisam.“
„Jesi i vidi se na kilometar. To je ono što on želi i uživa u tome.“
„Nisam ljubomoran“, ponavlja Luka.
„Nedavno si mi davao savjete. Lako je kada nije riječ o tvojoj guzici. Budi pametan pa primijeni jedan na samog sebe!“
„Ne znam o čemu pričaš.“
„Ah… ‘pravim se glup’ taktika“, odgovaram mirno. Podignem čašu i ispijem jedan mali gutljaj. Pogled ne mičem s nje. Pustit ću ga još malo, a onda idem po svoju dragu.
ANNA
„Da se još malo šepurim s vama ili ćemo otići do bara?“ šapne mi Marcus na uho.
„Kipe li jako?“
„Da.“
„Luka?“
„Izgleda kao da će iskočiti iz kože.“
„Onda ćemo još malo prošetati po sali“, zlobno se nasmijem.
„Kako si zločesta“, komentira mi Marcus sa smiješkom na licu. „Inače, ne volim kada me iskorištavaju, ali ovo je prezabavno. Ne bih te volio imati za neprijatelja.“
„Nećeš, mi smo sada obitelj.“ Zastane, moje ga riječi iznenade.
„Što vi to šapućete?“ pita nas Amanda.
„Ništa“, odgovaram mirno. Ne vjeruje mi, zna da muljam jer me gleda skupljenih očiju.
„Vrijeme je da odemo na šank. Imam osjećaj da će ono dvoje izgorjeti“, izgovara Marcus.
Pogledam prema baru i za šankom sjedi najseksipilniji muškarac kojeg sam ikad vidjela i on je samo moj. Gledam ga kako se lijeno diže s barske stolice i kreće prema nama. Napravi korak, a zatim zakači dugme svog sakoa. Ta jednostavna gesta me gotovo baca u delirij. U crnom odijelu, on je jednostavno prekrasan. Toliko seksi da me peče. Večeras sam ga htjela oboriti s nogu, ali više nisam sigurna tko koga obara. Njegov hod je spor, ali intenzivan. Kreće se poput pravog muškarca, iako znam da je zvijer. Njegova pojava večeras zrači posebnom elegancijom i samopouzdanjem. Gledam ga, a gleda i on mene.
„Hvala, Marcus, ali sada ja preuzimam“, nasmiješi se bratu i pruža mi ruku.
Odmah osjetim električni naboj u zraku, naši pogledi su slijepljeni jedno za drugo i u tom trenutku vrijeme staje.
„Dobra večer, Ana“, izgovara Gabriel s onim svojim dubokim, gotovo melodičnim glasom. „Dobra večer“, odgovaram mu, dok mi srce lupa brže nego ikada. Uzbuđena sam, samo njegova prisutnost izaziva toliko snažnih podražaja u mom tijelu da se borim da ostanem smirena. Ne primjećujem kada su se Marcus i Amanda povukli sa strane, ostavljajući nas same. Ne mogu skrenuti pogled pred njegovim intenzitetom.
„Izgledaš predivno“, dodaje on, a ja vidim kako me promatra s gladnim izrazom.
Gladna sam i ja, još više od njega. „Hvala“, uspijem odgovoriti, pokušavajući zadržati smirenost. „I ti izgledaš fantastično.
Jesi li spremna za ples?“ pita me nježno i jače me stisne uz sebe. Dovoljan je samo njegov mali dodir. Duboko udahnem njegov miris. Miriše prekrasno.
„Spremna“, izustim gotovo kao šapat, osjećajući kako gotovo drhtim od uzbuđenja.
Stisnem se uz njega, osjećajući svaki dodir njegova tijela. Lagano se krećemo u ritmu glazbe. Svira Perfect od Ed Sheerana. Iako nije među mojim omiljenim pjesmama, u ovom trenutku je savršena. Njegova ruka je nisko na mojim leđima, drži me čvrsto, kao da me ne želi nikada ispustiti iz svojih ruku. Osjećam se kao u sedmom nebu, kao da su sve moje želje sada ispunjene i sažete u jednu osobu, u njega.
Čvršće ga ulovim za kragnu i zabijem nos u njegov vrat. Miriše jedinstveno, nešto što me privlači, a istovremeno i opija. To je njegov miris, mješavina drvenih nota i nježnih začina, koji u meni budi onu vrstu čarolije koja me potpuno obuzima. Lagano zatvaram oči i prepuštam se trenutku. Nikad nisam bila ovako sretna. Konačno smo zajedno.
„Marcus mi je spomenuo nešto o tebi“, šapne mi na uho.
„Oh, stvarno? Što ti je rekao?“ upitam ga sa smiješkom.
„Da si posebna“, odgovori ozbiljnim izrazom lica.
Podignem obrvu. „To ti je Marcus morao reći?“
Nasmije se na moju primjedbu. Volim njegov iskren osmijeh. Prekrasan je kada se smije.
„Da, moram priznati da sam bio pomalo skeptičan kada sam prvi put čuo, ali sada vidim da je bio u potpunosti u pravu.“
„Zašto si tako siguran?“
„Zato što…“, zastaje na trenutak, „u životu sam sreo puno ljudi i nitko me nikad nije dotaknuo, a onda sam upoznao tebe i poželio sam da taj trenutak traje zauvijek.“
Zastajem. Njegove riječi su iskrene i pogađaju me duboko. Toplina mi žari obraze, krv mi naglo proključa. Sada me gleda intenzivno u oči i ne uzmiče.
„Gabriel“, uzdahnem, privuče me bliže i poljubi. Osjećaj njegovih usana na mojima je neopisiv. To je nježan poljubac, ali pun strasti. U svakom njegovom dodiru osjećam ljubav, njega cijelog, i prisutnog. Zajedno smo stvorili naš vlastiti svijet.
„Volim te“, šapćem kroz poljubac, ne skidajući oči s njegovih. Želim da u njima pročita sve ono što ne mogu opisati riječima. Njegov osmijeh je nježan. Polako mi stavlja ruku na lice i podiže moju bradu. Zatim progovara:
„Uzmi svu svoju ljubav koju osjećaš prema meni, pomnoži je beskonačnošću i možda dobiješ uvid u to koliko ja volim tebe.“
Moje srce je ispunjeno srećom. Njegove riječi me neopisivo diraju, a suze mi naviru na oči jer su moje emocije presnažne. A onda vidim isto i u njegovim očima, samo što je on snažniji i hrabriji od mene. Vraća svoje usne na moje, a ja se stapam s njim, jer mi smo jedno, zauvijek.
KRAJ
