EPILOG
Jutro poslije
AMANDA
Otvorim jedno oko, pa drugo. Glava mi je užasno teška i boli me. Gdje sam? Trepavice su mi još uvijek slijepljene od maskare, a usta su mi suha. Pored sebe čujem disanje, a muška ruka je prebačena preko mene i drži me čvrsto. Lagano krećem glavu i vidim dugu plavu kosu s pramenovima smeđih tonova, kako se širi po jastuku. Obrisi prethodne noći polako se počinju stvarati u mom sjećanju, a toplina i dodir muškog tijela pored mene vraćaju svijest. „Ne!“ izgovaram kroz šapat. Naglo se budim, a adrenalin u mom tijelu sada snažno pumpa moje srce. Sjetim se prethodne večeri. Bila sam na zabavi. Sjećam se smijeha, glazbe i svih onih čaša koje su postale previše. Sjećam se trenutka kada sam odlučila završiti noć s još jednim posljednjim pićem. Bože, što sam to učinila? pomislim u sebi, pokušavajući se sjetiti svih detalja. A onda opet pogledam muškarca pored sebe i ruku koja me čvrsto drži. Gola sam, umotana u plahtu, dok muškarac pored mene leži gol. Polako se pokušavam uspraviti, ali ne ide. Glava mi je poput balona, a noge nestabilne. Teško mi je, mamurna sam. Gledam sobu oko sebe, pokušavam prepoznati mjesto i tada shvatim da sam napravila veliku grešku. „Ovo je definitivno zadnji put da pijem“, promrmljam u sebi, gledajući u Luku.
