Na plovidbu svoju on odlazi u zoru,
Ljubeć’ svaki val što mu hrli.
Oslonjen tako on vjeruje moru,
Dok ga rumeno Sunce u svitanje grli.
Nošen strujama odlazi u bespuće,
Da čežnje svog bića ispuni.
Al’ vjeruje da će biti kod kuće
Kada prva zvijezda noćas Nebo okruni.
Nada se dobrom i ne boji se oluje,
Dok se nad njim prosipa nebeski svod.
Plovi u nepoznato jer u put svoj vjeruje,
I baš svatko od nas taj je brod.
Moglo se odustat, vratit dok je dana,
I ne riskirati da ostvare se snovi.
Ali nije zato pučina ovom svijetu dana!
More je stvoreno da se njime plovi.
U sumrak kupi sve bačene mreže,
Zahvalan za plodove zbog kojih je jedrio.
Pristiže u luku za koju sve ga veže,
I zna da je svaki val vrijedio.
Ella Bojčetić
