12. poglavlje
Dok je moj muž takoreći da se izrazim“ ne nazovimo to pravim imenom“u umobolnici i dok uživam u druženju sa Sergejom i ljubavi koju mi on nesebično pokazuje, a ja još uvijek nisam spremna na idući korak jer nešto u meni neki unutrašnji osjećaj mi neda mira. Strepi i drhti duša moja.
Dok Jelena trčkaraju ja nama osjećam hladan povjetarca u maju kako mi šiba lice govoreći mi:“ Smej se smej. Ali zabavi je uskoro kraj jer Hektor i dalje vuče konce, a ti se samo smej jer znaš ko sam ja.
Vrisne i lavina sjećanja me obuzima.
Ja i godine provedene u domu. Nasilno djetinjstvo. I moj jedini po pobratimstvu.
Brat za kojeg sam mislila da je mrtav koji je toliko krvi prolio zbog mene i umro je znam braneći me te noći u tamnoj uličici.
Mrtav je to znam, a gdje mu je duša. Nije bilo čišće osobe i duše od njega. To jednostavno ne štima.
Bez obzira što me majka pronašla nakon 7 godina provedenih tamo. Da smo se ponovo ujedini li moja porodica i ja ti si to omogućio Andreje uvijek se sjećam tebe i tvojih riječi:“Pusti me da umrem na miru, ne plači jer nije mi žao.“
Ali meni je žao Andreje i uvijek će biti žao što je hitna stigla prekrasno.
