Mnoštvo je priča, što legendi to i manje-više uvjerljivih objašnjenja o istoriji kafe. Osim što sam ljubitelj kafe, o njenoj istoriji znam vrlo malo, pa neću ni pisati o tome. Ali o istoriji kafe u svom životu znam puno. I iznenađuje me po prvi put. Nakon analize vlastitog puta kafe, počinjem vjerovati tekstovima da Švedska vodi po potrošnji kafe u odnosu na Balkan.
Rođena sam u porodici kafopija, pa stoga nije nikog iznenadilo kad sam počela kafu piti. Istina zajedno s kafom sam uključila i cigaretu, ali to je dugo vremena bila tajna, a u ovom momentu i bolna tema, pa ćemo je preskočiti za sada.
Kad sam kafu počela piti vani, postala je i ostala dugo primarno piće. Dijelom zbog okusa, ali većim dijelom i zbog cijene. Postala je sinonim druženja, pa su dogovori počinjali porukom „Kafa?“. Satima smo sjedili oko ispijenijih šolja kafe bili kući ili u kafiću. I pričali smo, smijali se, plakali i ljutili oko stola s kafom. S više novca, pilo se i više kafa, jer mjerna jedinica valute je bila kafa.
A onda smo počeli pametovati i komplikovati. Kafa s mlijekom, produžena u maloj šolji, machiatto… i svi izumi da zakomplikujemo život konobarima. Ostala sam pri običnoj kafi, ali čini se da im je to sada najneobičnije, jer samo na moju narudžbu reaguju pitanjem „Običnu?“. Manje kafeđije su me optužile da ne znam uživati i razlikovati kafe. Ne priznajem da su iskusniji kafe znalci, iako njihova kafa miriše bolje (priznajem ovdje vama, ali njima neću).
Ma koliko sam konobarima željela pomoći, komplikacije stigoše i mene, pa sada kupujem za kuću kafu za sebe, ali i za goste. Istina, samo za iznimno drage goste kupim i mlijeko, ali imam opravdanje da istekne rok trajanja, jer rijetki gosti piju s mlijekom. Nedavno sam čak imala gošću, koja pije kafu bez mlijeka, šećera i kofeina. Predala sam borbu glumljenja ugostitelja.
Tu nije bio kraj sage o kafi, već i poskupi jednom, dva… pa i tri puta. Sada nije više povoljna varijanta uz koju se sjedi satima, ali trebalo je to izgleda zbog konobara da prije oslobode sto koji smo zauzeli. Sami odemo, pa ne moraju biti neugodni da nas istjeraju.
Rezultat je da kafu pijemo kući ili u gostima (kuća ne može bez kafe ma koliko poskupi, inače ne bi bila balkanska), a dogovor za kafu završava pivama za stolom. Uz njih se duže sjedi, a i veseliji se bude (bar dok ne dođe račun).
